Bivši predsjednik Uprave INA-e i stručnjak za naftno gospodarstvo Davorin Štern suglasan je s učestalim procjenama američkih i europskih medija da se naftna infrastruktura u Venezueli, zemlji s najvećim dokazanim rezervama nafte na svijetu, nalazi u stanju koje iziskuje značajne investicije, piše Jutarnji List.
Pad proizvodnje
Venezuela se nakon nacionalizacije naftne industrije suočila s američkim sankcijama, što se odrazilo na njezine mogućnosti da nabavlja opremu i dijelove koji su potrebni za rad bušotina, naftovoda, rafinerija i druge infrastrukture. Riječ je o razdoblju od dvadesetak godina otkako je Hugo Chavez nacionalizirao naftnu industriju i potjerao strane kompanije. To se sigurno odrazilo i na kadrove koje je državna kompanija Venezuele PDVSA mogla imati ili angažirati za rad u naftnoj industriji, za istraživanja, iskorištavanje i druge poslove. Vjerojatno je došlo i do odljeva naftnih stručnjaka iz Venezuele.
Sve to skupa dovelo je do velikog pada proizvodnje nafte u Venezueli u posljednjih 20 godina u odnosu na razdoblje prije nacionalizacije naftne industrije – komentira Štern. Na pitanje je li točno da se naftna infrastruktura u Venezueli nalazi u takvom stanju da je potrebno investirati i do 100 milijardi dolara kako bi se povećala tamošnja proizvodnja nafte, naš sugovornik kaže da bi se moglo raditi o pretjerivanjima.
Nekima su milijarde kao nekad milijuni, tako se olako razbacuju ciframa. U svakom slučaju, obujam mogućih investicija u naftnu industriju u Venezueli treba prije svega sagledavati u sadašnjem tržišnom kontekstu koji odlikuju niske cijene sirove nafte i specifične karakteristike venezuelanske nafte koja je gusta, gotovo da ne teče, pa iziskuje veće troškove proizvodnje i prerade od nekih drugih tipova sirove nafte. Stoga se postavlja pitanje isplativosti tolikih ulaganja u Venezuelu, ako je sve što se o tim ulaganjima u stranim medijima piše i govori točno – dodaje Štern.
U prilog procjenama kako je proizvodnja nafte u Venezueli daleko ispod njezinih mogućnosti idu podaci udruženja najvećih svjetskih proizvođača nafte, OPEC-a, o globalnoj proizvodnji „crnog zlata” u 2024. Naime, na ljestvici godišnje proizvodnje 12 članica OPEC-a Venezuela je na devetom mjestu s dnevnom produkcijom od 874 tisuća barela. Za usporedbu, Saudijska Arabija u istome je razdoblju proizvodila blizu 10 milijuna barela dnevno, a ispred Venezuele još su i Ujedinjeni Arapski Emirati, Irak, Kuvajt, Iran, Nigerija, Alžir, čak i Libija, u kojoj je nakon demokratskih promjena toplo pozdravljenih sa Zapada uslijedio potpuni raspad sustava i građanski rat, s dnevnom proizvodnjom sirove nafte od preko tisuću barela.
Proizvode kao Oman
Kada se popis najvećih svjetskih proizvođača sirove nafte proširi i na države izvan OPEC-a, daleko ispred Venezuele u dnevnoj proizvodnji, osim SAD-a, je i Rusija s 9,4 milijuna barela dnevno, a osjetno su uspješniji i Kazahstan i Meksiko. Oman je gotovo izjednačen s Venezuelom u dnevnoj proizvodnji, a približavaju joj se i Azerbajdžan i Malezija.
Preslagivanje kontrole nad naftnom industrijom Venezuele dolazi u trenutku kada je njezina sirova nafta tipa Merey, prema podacima OPEC-a, najjeftinija među proizvodima država članica spomenutog udruženja. Krajem prosinca prošle godine barel Mereya prodavao se na svjetskom tržištu po prosječnoj cijeni od 46,58 dolara.
Moćnim američkim naftašima sletjela prva poruka iz Bijele kuće: ‘Budite spremni i pripremite novčanike!‘
Budući da je nafta tipa Arab Light Saudijske Arabije, primjerice, u promatranom razdoblju dostizala cijenu od 65 dolara za barel, očito su velika produkcija i tržišna dostupnost u izravnoj vezi s višim cijenama. I obratno, mala proizvodnja i otežana dobava nafte u slučaju Venezuele znače i niske cijene i malu zaradu. U svakom slučaju, globalni pad cijena sirove nafte u posljednjih godinu dana nije išao na ruku vlasti sada već bivšeg predsjednika Madura.
Venezuela je, inače, jedna od zemalja osnivačica OPEC-a, kojem su temelji udareni prije 65 godina. Uz Venezuelu, osnivačice su Saudijska Arabija, Iran, Kuvajt i Irak, koji je bio i domaćin osnivačkom skupu OPEC-a u jesen 1960. Izuzev Saudijske Arabije, iza svih zemalja osnivačica OPEC-a vrlo je turbulentno razdoblje u posljednjih šest desetljeća, obilježeno, u slučaju Iraka i Kuvajta, i ratovima.
