Američko uhićenje venezuelanskog vođe Nicolása Madura nije zabrinjavajuće zato što je međunarodno pravo još jednom gurnuto u stranu, već zato što Europljani nastavljaju reagirati kao da je to neočekivano, piše danski zastupnik Henrik Dahl u kolumni za Euronews.
Međunarodni poredak temeljen na pravilima nikada nije postojao. Novo je samo to što se to napokon priznaje.
Američko uhićenje venezuelanskog diktatora Nicolása Madura (i njegove supruge), uz upotrebu vojne sile, razumljivo je potaknulo mnoge u Europi da oplakuju ono što vide kao kršenje međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima.
Svrha sljedećih promišljanja jest staviti tu pretpostavku u perspektivu. Ako se ograničimo na stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, samo se za Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku može reći da poštuju – manje ili više dosljedno – ono što Europljani nazivaju „međunarodnim poretkom temeljenim na pravilima“.
Rusija vodi rat u Ukrajini uz očito kršenje međunarodnog prava. Kinesko ponašanje u Južnom kineskom moru nema mjesta u okvirima međunarodnog prava. Baš kao ni američko uhićenje Madura.
Drugim riječima, većina stalnih članica Vijeća sigurnosti ima – diplomatski rečeno – opušten odnos prema Povelji UN-a i drugim temeljnim komponentama međunarodnog poretka temeljenog na pravilima.
Činjenica da se Sjedinjene Države, Rusija i Kina pridržavaju načela međunarodnog poretka samo dok im to odgovara, nije ništa novo. Razlika leži u tome kako se takva kršenja opravdavaju.
SAD nastavlja legitimirati svoje postupke normativnim jezikom ljudskih prava, odgovornosti i međunarodnog poretka – čak i kada su argumenti tanki. Nasuprot tome, Rusija i Kina sve se otvorenije pozivaju na interesne sfere, povijesna prava i civilizacijske posebnosti.
Rusija – a prije nje Sovjetski Savez – ima dugu povijest invazija na zemlje u svojoj sferi interesa koje se nisu htjele pokoriti. Kina je članica WTO-a već 25 godina, a da nikada nije istinski poštovala pravila te organizacije. SAD je, sa svoje strane, proveo znatan broj vojnih operacija bez mandata UN-a od Drugog svjetskog rata naovamo.
„Normativna utvara“
Pitanje je, dakle, ne kada su ove tri zemlje prestale poštovati međunarodni poredak, već jesu li ga ikada uistinu prihvatile u bilo kojem smislu osim retoričkog.
Nakon dubljeg razmišljanja, čovjek je prisiljen zaključiti da je „međunarodni poredak temeljen na pravilima“ u velikoj mjeri normativna utvara – kojoj su male i srednje europske države pokazale posebnu sklonost retoričkoj odanosti. Baš kao i njihova glavna institucija suradnje: EU.
To ne znači da su norme beznačajne. Pravila su važna – ali djeluju asimetrično. Ona discipliniraju slabe mnogo učinkovitije nego što ograničavaju jake.
U načelu, ne vidim ništa loše u nazdravljanju načelima kojih se teško pridržavati u svakodnevnom životu. Svrha zdravice je uspostaviti ideal: koncepciju koju većina ljudi prepoznaje i poštuje. Ako je to uspješno, donosi dvije prednosti.
Prvo, pruža normu na koju se netko može pozvati kada je ona prekršena. Čak i ako netko ne govori cijelu istinu cijelo vrijeme, norma istinitosti je dobra stvar. Ona nudi polazište za legitimnu kritiku kada određena osoba, u određenoj situaciji, nije istinoljubiva – i to je korisno. Drugo, norme u sretnim slučajevima mogu izazvati sram kod onih koji ih krše — i javno sramoćenje kada su uhvaćeni in flagrante.
Nijedno društvo ne može funkcionirati bez takvih mehanizama kontrole i samokontrole. Gledano u tom svjetlu, naravno da nema ništa loše u tome što europske zemlje — i EU u cjelini – iskazuju svoju predanost međunarodnom poretku temeljenom na pravilima.
Problem nastaje kada Europljani uistinu povjeruju da svijetom zapravo upravljaju pravila te da se kršenja dosljedno prozivaju i sankcioniraju. Zašto?
Moć iznad pravila
U osnovi, to ima malo veze sa stvarnošću. Ono što u konačnici upravlja svjetskim zbivanjima jest moć. Velike sile poštuju pravila dokle god je to u njihovu interesu. Onog trenutka kada taj interes nestane, nestaje i poštivanje pravila. Male i srednje države mogu se samo nadati da će velike sile nastaviti igrati po pravilima.
Jer ako ne budu – što onda? Ništa. U praksi pravila postaju ništavna, a prevladava zakon jačega.
Zbog toga stvarni problem s američkim uhićenjem Madura nije u tome što je međunarodno pravo još jednom gurnuto u stranu. Povijesno gledano, to nije ništa novo.
Novo je to što se Europljani još uvijek pretvaraju da su iznenađeni. Činjenica da velike sile priznaju „međunarodni poredak temeljen na pravilima“ samo kada im to odgovara, stoga nije novost. Novo je tek to da se sve češće više ne trude to ni skrivati. Seks je postojao i prije liberalizacije pornografije. Novo nije bilo to što su ljudi odjednom počeli raditi stvari koje nikada prije nisu radili. Novo je bilo to što se više nisu osjećali posramljeno zbog toga.
U tom smislu, nova međunarodna stvarnost više nalikuje liberalizaciji pornografije nego pojavi bilo kakvih doista novih, epohalnih aktivnosti u spavaćim sobama diljem svijeta.
U svijetu u kojem jake sile djeluju otvoreno na temelju interesa i moći, slabiji akteri moraju ili izgraditi stvarnu moć, svrstati se uz moćne – ili prihvatiti svoju nevažnost.
Pozivanje na pravila koja se ne provode ne mijenja ništa. Prosvjedi bez mogućnosti sankcioniranja ne mijenjaju ništa. Moralno zgražanje bez materijalnih sredstava ne mijenja ništa.
Za Europu to znači da pitanje više nije je li prekršen međunarodni poredak temeljen na pravilima. To je pitanje irelevantno. Jedino relevantno pitanje jest koje instrumente moći Europa posjeduje – vojne, ekonomske i strateške – i postoji li politička volja da ih upotrijebi. Ako ne, Europa će nastaviti govoriti jezikom normi u svijetu koji je prešao na jezik moći. Elegantno – ali bez ikakvog učinka.
