Srbija je u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana, pokazuju podaci SIPRI-ja. Iako su i druge države povećale vojnu potrošnju, razlika u količini nabavki ostaje velika, piše Deutsche Welle.
Srbija je u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja u regiji zapadnog Balkana, pokazuju najnoviji podaci Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) u Stockholmu.
Iako su i druge države zapadnog Balkana povećale vojnu potrošnju, razlika u obujmu nabavki ostaje velika. Srbija se tako nalazi na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sustava naoružanja, ispred nekih članica EU-a u regiji, poput Hrvatske i Bugarske.
„Povećanje ulaganja u obranu najviše i najduže zamjećujemo u Srbiji, gdje je tijekom posljednjeg desetljeća nastao pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a političko rukovodstvo je u tome prepoznalo i političko-simboličku vrijednost. Tenzije s Kosovom vjerojatno su dodatno potakle razmišljanje da je jači arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima“, objašnjava za DW istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić.
Vučić: Udvostručiti vojne kapacitete
Uz najveći obujam uvoza naoružanja, Srbija ima i najveće izdatke za obranu u regiji. U periodu od 2020. do 2024. realna vrijednost vojnog proračuna bila je oko šest puta veća od proračuna Albanije, koja je druga po potrošnji na zapadnom Balkanu.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je najavio kako će zemlja u sljedećih godinu i pol dana udvostručiti vojne kapacitete.
Za vojnog analitičara Aleksandra Radića to nije novi trend. On podsjeća da je intenzivnije naoružavanje počelo još 2016. godine, kada je, kako kaže, Vučić prepoznao potencijal koji nabavke oružja imaju u političkom i ekonomskom smislu.
„Kupovina naoružanja često je vođena političkim motivima. Ponekad se stječe dojam kako je i sama vojska iznenađena onim što dobije, jer se prije svega vodi računa od koga se kupuje, a ne što se kupuje“, kaže Radić. „Na primjer, ako je Vučić putovao u Peking, možete očekivati da će nakon toga početi pregovori o nabavci vojne opreme iz Kine“, dodaje on.
Prema podacima SIPRI-ja, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla složene sustave naoružanja iz 13 različitih zemalja. Najveći dobavljač bila je Kina, prije svega zahvaljujući nabavci sustava protuzračne obrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije.
Ipak, ta struktura bi se uskoro mogla promijeniti, kaže istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić. Ako se realiziraju već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi postati glavni dobavljači Srbije.
„Meni ta raznovrsnost dobavljača govori o dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti za podizanje kredita za najskuplje sustave naoružanja, zbog čega je atraktivan kupac za različite izvoznike“, kaže Đokić za DW.
Turska i SAD ključni partneri drugih zemalja regije
Ostale države zapadnog Balkana bilježe znatno manju količinu uvoza naoružanja. Albanija je druga u regiji, ali tek na 103. mjestu u svijetu, s uvozom koji je, prema procjeni SIPRI-ja, oko šest puta manji od srpskog. Kosovo se nalazi na 118. mjestu, Sjeverna Makedonija na 138., Bosna i Hercegovina na 144., a Crna Gora na 152. mjestu među ukupno 166 primatelja složenog naoružanja u svijetu.
„Zemlje NATO-a u regiji prije svega su reagirale na pritiske iz prvog Trumpovog mandata za povećanje vojnih izdataka i ulaganja u vojnu opremu. Nakon ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu, zamjećuje se dodatni rast narudžbi naoružanja“, objašnjava Đokić.
„Ne zamjećujemo značajnije povećanje ulaganja u vojsku, ali se više ulaže u opremanje policije, što može utjecati na percepciju prijetnje između dva entiteta, s obzirom na način na koji je policija organizirana“, dodaje ona.
Većina ostalih zemalja zapadnog Balkana tradicionalno se oslanja na Sjedinjene Američke Države i Tursku kao glavne dobavljače i donatore vojne opreme. Takve nabavke često služe i za jačanje političkih odnosa s NATO-saveznicima.
„Kako planirani vojni izdaci rastu, regija postaje zanimljivo tržište i drugim izvoznicima naoružanja, prije svega Francuskoj, od koje više zemalja očekuje isporuke različitih sustava“, kaže Đokić. “A zanimljiv je i bilateralni odnos Albanije i Italije – Italija je već donirala Albaniji patrolni brod, a također je zadužena za isporuku lakih oklopnih vozila u idućem razdoblju, to financira Europska unija.”
Busanje u grudi
Ipak, Katarina Đokić upozorava da ukupna količina nabavljenog naoružanja u regiji i dalje ostaje relativno skroman u globalnim okvirima.
„Kada s nula nabavki dođete do nekoliko novih sustava, to u postocima može djelovati dramatično. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim izvještavanjem, to stvara osjećaj nesigurnosti kod susjeda i često služi kao opravdanje za nova ulaganja u naoružanje“, kaže Đokić za DW.
Takvu retoriku dodatno podgrijavaju i nedavno potpisani sporazumi o vojnoj suradnji – između Srbije i Mađarske, kao i između Hrvatske, Albanije i Kosova – koje politički lideri često predstavljaju kao nove vojne saveze.
„U Albaniji se preuveličava srpska opasnost, isto kao što u Srbiji politika preuveličava opasnost od svih oko nas. To je spoj politike i propagande koji opravdava poslove naoružanja. Hrvatska želi posebnu ulogu u regiji, naročito u odnosu prema Srbiji, dok ostale zemlje uglavnom prate širi regionalni trend“, ocjenjuje Radić.
I Radić i Đokić suglasni su kako se spomenuti sporazumi ne mogu smatrati pravim vojnim savezima.
„Ti sporazumi uglavnom se odnose na obuku, zajedničke vojne vježbe i koordinaciju aktivnosti koje bi se u velikoj mjeri ionako odvijale u okviru NATO-struktura“, objašnjava Đokić. U takvim okolnostima, dodaje, NATO i dalje ostaje ključan element odvraćanja u regiji, iako će na njegovu buduću ulogu utjecati i šira dinamika unutar samog Saveza, piše DW.
