Iako je predsjednik Donald Trump najavio da će velike američke naftne kompanije uložiti milijarde dolara u Venecuelu nakon uhićenja Nicolása Madura, ta zemlja vjerojatno neće zabilježiti značajan rast proizvodnje sirove nafte u nadolazećim godinama.
Iako ova južnoamerička država posjeduje najveće procijenjene rezerve nafte na svijetu, proizvodnja je tijekom proteklih desetljeća drastično pala zbog lošeg upravljanja i nedostatka stranih ulaganja. Pad je započeo nakon što je država 2000-ih nacionalizirala naftne operacije, uključujući imovinu kompanija Exxon Mobil i ConocoPhillips.
Sigurnosni rizici i zapuštena infrastruktura
Kompanije koje bi eventualno željele ulagati morale bi se suočiti sa sigurnosnim rizicima, zapuštenom infrastrukturom, pitanjima zakonitosti američkih operacija povezanih s Madurom, kao i mogućnošću dugoročne političke nestabilnosti, izjavili su analitičari za Reuters.
„Američke tvrtke neće se vratiti dok ne budu sigurne da će im isplate biti izvršene i dok ne budu imale barem minimalnu razinu sigurnosti“, rekao je Mark Christian, direktor poslovnog razvoja u tvrtki CHRIS Well Consulting. Dodao je i kako se kompanije neće vraćati dok se ne ukinu sankcije prema Venecueli.
Venecuela bi također morala reformirati svoje zakone kako bi omogućila veća ulaganja stranih naftnih kompanija. Nakon što je nacionalizirala industriju 1970-ih, država je 2000-ih naredila prisilni prijelaz na zajednička ulaganja pod kontrolom državne naftne kompanije PDVSA. Većina kompanija ispregovarala je izlazak ili prelazak, uključujući Chevron, dok neke nisu postigle dogovor te su pokrenule arbitražne postupke.
Što može poći po zlu?
„Ako Trump i suradnici uspiju osigurati mirnu tranziciju uz malo otpora, tada bi za pet do sedam godina moglo doći do značajnog rasta proizvodnje nafte, nakon što se popravi infrastruktura i realiziraju investicije“, rekao je za Reuters Thomas O’Donnell, energetski i geopolitički strateg.
O’Donnell je istaknuo da teška sirova nafta iz Venecuele dobro odgovara rafinerijama na američkoj obali Meksičkog zaljeva te se može miješati s lakšom naftom dobivenom frakiranjem. Ipak, to bi zahtijevalo da sve ide po planu, a mnogo toga može poći po zlu.
„Loše izvedena politička tranzicija koja ostavlja dojam američke dominacije može dovesti do godina otpora“, upozorio je O’Donnell, ukazujući na naoružane građanske i gerilske skupine koje djeluju u zemlji.
Francisco Monaldi, direktor Programa za energiju Latinske Amerike pri Baker institutu Sveučilišta Rice, smatra da bi Chevron bio u najboljoj poziciji za profit. Ostale američke kompanije pažljivo bi pratile političku stabilnost i čekale razvoj operativnog okruženja i ugovornog okvira.
Povijesni pad proizvodnje
Venezuela, jedna od utemeljiteljica OPEC-a, proizvodila je do 3,5 milijuna barela dnevno 1970-ih, što je tada činilo više od 7% svjetske proizvodnje. Tijekom 2010. proizvodnja je pala ispod 2 milijuna barela, dok je prošle godine iznosila prosječno oko 1,1 milijun barela dnevno, odnosno svega 1% globalne proizvodnje.
Uloga Chevrona i povratak otpisanih
Chevron je trenutno jedina velika američka naftna kompanija koja posluje u Venezueli. S druge strane, ConocoPhillips potražuje milijarde dolara zbog preuzimanja triju naftnih projekata prije gotovo dva desetljeća, dok je Exxon također bio uključen u dugotrajne arbitražne sporove.
„Kompanija koja će vjerojatno biti vrlo zainteresirana za povratak je Conoco, jer im se duguje više od 10 milijardi dolara i malo je vjerojatno da će taj novac dobiti bez povratka u zemlju“, rekao je Monaldi.
Glasnogovornik ConocoPhillipsa kratko je prokomentirao da kompanija prati dešavanja, ali da je „preuranjeno nagađati o budućim poslovnim aktivnostima“.
Pouke iz povijesti
Chevron, koji izvozi oko 150.000 barela dnevno venezuelanske nafte u SAD, morao je pažljivo manevrirati s Trumpovom administracijom. Glavni direktor Mike Wirth istaknuo je važnost održavanja američke prisutnosti kroz više političkih ciklusa. Kompanija je u Venezueli prisutna više od 100 godina i trenutno je fokusirana na sigurnost zaposlenika i očuvanje imovine.
Ed Hirs, energetski stručnjak sa Sveučilišta u Houstonu, smatra da nedavni događaji neće bitno utjecati na cijene goriva u SAD-u, jer većina trenutne proizvodnje odlazi prema Kubi i Kini. On povlači paralelu s ranijim intervencijama:
„Trump se pridružuje povijesti američkih predsjednika koji su rušili režime u zemljama bogatim naftom – od Busha u Iraku do Obame u Libiji. U tim slučajevima, SAD nije imao nikakvu korist od nafte. Bojim se da će se povijest ponoviti i u Venecueli“, zaključio je Hirs.
Iako bi ponovno pokretanje protoka nafte prema američkim rafinerijama poput Valera mogao biti brz dobitak, trenutna situacija na terenu sugerira da se događa upravo suprotno, piše Forbes BiH.
