Kada je Staljin izgubio svoju lulu, odmah je obavijestio šefa osiguranja. Kasnije ju je pronašao iza sofe. “To je nemoguće”, rekao je njegov čovjek od povjerenja, “troje ljudi već je priznalo da ju je ukralo!”
Dok je tiranin bio živ, pričati takve šale bilo je opasno, posebno u javnosti. Čak je i samo slušanje moglo biti kobno. “Tko je izgradio Bjelomorsko-baltički kanal?” pitao je jedan vic o tom monstruoznom infrastrukturnom projektu. “Desnu obalu iskopali su oni koji su pričali viceve, lijevu oni koji su ih samo slušali.”
“Svaka šala”, napisao je George Orwell, “mala je revolucija.” Kako bi ušutkali komičare, neki autokrati posežu za mučenjima i gulazima; u današnjem Egiptu i drugim represivnim društvima kazna za ismijavanje može biti zatvor ili progon. U Americi su metode blaže i svode se na pritiske regulatora; što je na svojoj koži osjetio i voditelj talk-showa Jimmy Kimmel. No, kakva god bila sudbina komičara, same šale uvijek nekako prežive.
Osjetljivi i narcisoidni, moćnici rijetko podnose šale, što ih čini nepredvidivim, ali i smješnijim
Autokrati su, u biti, sami po sebi, smiješni. Humor se hrani pretvaranjem i iluzijom, a moćnici se neprestano pretvaraju. Predstavljaju se kao spasitelji, a zapravo su nasilnici; glume svemoć, a manjkavi su poput ostalih smrtnika, nerijetko i gori. Ako i imaju neku ideologiju, ona je puna rupa. Osjetljivi i narcisoidni, moćnici rijetko podnose šale, što ih čini nepredvidivim, ali i smješnijim.
Nacisti su zabranili Chaplinova “Velikog diktatora”, u kojem je ismijavao Adolfa Hitlera, ali Führer ga je, navodno, pogledao dvaput. Saddam Hussein otišao je korak dalje: pokušao je ubiti cijelu glumačku ekipu jednog satiričnog filma.
Politički vicevi, pak, idealno su oružje slabih. Čak i bez interneta, šire se nevjerojatnom brzinom, prelazeći cijele države prije nego što cenzori uopće stignu reagirati (prema izvješću citiranom u BBC-jevu dokumentarcu, KGB je utvrdio da se jedan vic mogao proširiti Moskvom u svega nekoliko sati).
Ključno je to da dobra dosjetka uvijek ima zavjerenički ton: ona uvlači slušatelje na stranu pripovjedača, ili, točnije pokazuje na kojoj su zapravo strani; ne mogu si pomoći da se ne nasmiju, a smiješno im je zato što je, u osnovi, istinito. Nekima to može poslužiti i kao odskočna daska za politiku, kao što se dogodilo Beppeu Grillu u Italiji, ili Volodimiru Zelenskom u Ukrajini.
Autokrat se ne boji samo vica samog za sebe, nego i onoga što on razotkriva.
Prema krajnjoj logici represije, upravo zato što je smijeh intiman i spontan, vlast ga želi ugušiti: jer ako uspije u tome, može pokazati da je sposobna kontrolirati baš sve.
No tako nešto je nemoguće.
Kako podsjeća Ben Lewis u knjizi “Hammer & Tickle”, koja se bavi humorom pod komunizmom, pokušaj da se uguši vic obično rezultira time da se on još brže i dalje proširi.
Kada “policija smijeha” konačno odustane od te neravnopravne borbe, to je znak liberalizacije: bilo dobrovoljne, bilo nametnute okolnostima. Pred sam kraj Sovjetskog Saveza, i njegov posljednji vođa Mihail Gorbačov znao je pričati viceve o nezadovoljstvu i nestašicama (“radnička klasa troši puno konjaka – preko svojih izabranih predstavnika”). Veliki festival komedije u Rijadu, koji počinje 26. rujna, trebao bi poslužiti kao dokaz novih saudijskih sloboda. No, američki stand-up komičar Tim Dillon, koji je bio najavljen, tvrdi da je već otkazan jer se organizatorima nije svidjela jedna od njegovih šala.
Ipak, nitko beznačajan nije predmet ismijavanja
Lukavi autokrati znaju ponekad prepoznati i prednosti dopuštanja šala na vlastiti račun. “Ako pričaju viceve o meni,” navodno je rekao Leonid Brežnjev, “to znači da me vole.” I nije bio posve u krivu. Koliko god gruba bila, satira uvijek sadrži i trunku počasti: nitko beznačajan nije predmet ismijavanja. Humor može poslužiti kao sigurnosni ventil za nezadovoljstvo i kao svojevrsna homeopatska doza pluralizma. Osim toga, on pruža i vrijedan uvid u raspoloženje nacije, prenoseći neugodne istine i loše vijesti jednako onako kako su to srednjovjekovni dvorske lude činile svojim kraljevima.
No najlukaviji moćnici, uključujući i neke današnje populiste, znaju upravljati publikom. U vremenu kada je borba za vlast zapravo borba za pozornost, oni postaju poput vašarskih zabavljača na javnom trgu, podjednako se služeći dosjetkama i teatralnim podbadanjima koliko i stvarnom politikom. Kako se politika sve više pretvara u zabavu, tako i obračuni, s komičarima kao i drugima, postaju dio predstave, a prijetnja slobodi izražavanja zamagljuje se samim spektaklom.
Priča o Bim-Bomu, cirkuskom klaunskom dvojcu, upozoravajuća je parabola. Kada su 1918. nastupali u Moskvi, našalili su se na račun boljševika, što se tajnim policajcima u publici nimalo nije svidjelo. Nasilnici su pojurili na pozornicu da ih uhite. No publika je, misleći da je i to dio predstave, prasnula u smijeh, piše The Economist.
Za svakoga tko je pratio uspon Vladimira Putina početkom 2000-ih, obračun administracije Donalda Trumpa s humorističnom večernjom emisijom Jimmyja Kimmela odmah je prizvao u sjećanje događaj iz ranih godina ruskog autokrata – prisilno ukidanje popularne satirične lutkarske emisije Kukly.
Kao jedan od prvih poteza na funkciji predsjednika, Putin je izvršio pritisak na neovisnu televizijsku mrežu da ukine emisiju poznatu po nemilosrdnom ismijavanju ruskih političara grotesknim lutkama koje su karikirale njihove crte i mutne poslove. Nekoliko godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusi su mogli gledati Kukly i smijati se svojim vođama. U jednoj nezaboravnoj epizodi Boris Jeljcin ljulja kolijevku u kojoj se nalazi demonska beba Putin i žali zbog svoje uloge u njegovu dolasku na vlast. Gledale su je desetine milijuna ljudi.
Kreativni um iza Kukly bio je Viktor Šenderovič, koji je vodio emisiju od 1994. do 2002. i stekao popularnost usporedivu s Jon Stewartom – kada bi, primjerice, Stewart istodobno vodio i The Muppet Show. Čak i nakon ukidanja emisije, a i kasnijeg gašenja NTV mreže koja ju je emitirala, Šenderovič je nastavio živjeti i raditi u Rusiji, postavši istaknuti antivladin kritičar na radijskoj postaji Eho Moskvy. Zemlju je napustio tek u prosincu 2021., neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu, nakon što ga je Kremlj označio kao stranog agenta i suočio s tužbama za klevetu.
“Ovo je test”
Sad živi u Poljskoj i promatra kako administracija Donalda Trumpa provodi dosad nezabilježenu kampanju pritiska na američke komičare i mreže koje ih zapošljavaju.
“Ovo je test. Trump se ponaša kao Putin. Ali nema Putinove resurse. Jedini način na koji može pobijediti jest ako se vi sami predate”, rekao je Šenderovič u intervjuu za Politico.
Smatra da satira ostaje jedno od najsnažnijih oružja u zaštiti demokracije jer otkriva istinu i dopire do šire publike od drugih oblika političkog govora. Kaže i da će američka demokracija opstati sve dok zemlja bude štitila pravo da se smije svojim vođama.
“Satira je najoštrije oruđe slobode govora. A prva stvar koju svi diktatori rade jest suzbijanje slobode govora”, rekao je i dodao: “Jer u totalitarnoj državi možete ugušiti sudove, izbore, sve. Ali ne možete ugušiti smijeh.”
Je li Donald Trump američki Putin?
“On bi volio biti poput Putina. Želi imati njegovu moć nad medijima, Kongresom, Senatom, sudovima, federalizmom. Ali oni su vrlo različiti. Ono što im je zajedničko jest da, kad dođu na vlast, postaju potpuno autoritarni. No priroda njihova autoritarizma razlikuje se; psihološki su vrlo različiti. Putin je rođen s kompleksom inferiornosti, bio je nitko i ništa, ali su ga okolnosti iznenada uzdigle. Trump je od rođenja pripadao eliti. Putin je sigurno snažniji i lukaviji. On manipulira Trumpom, a ne obratno”, govori Šenderović i naglašava:
“Trump je u napadima na satiru i kritiku puno otvoreniji i bezobzirniji od Putina. Putin nikad javno nije napadao novinare ili nas; pretvarao se da nema ništa s tim, iako su svi znali da stoji iza svega. Trump je daleko izravniji. Ne skriva da se sveti svojim političkim protivnicima. On ne skriva da uzvraća udarce. Puno je otvoreniji od Putina, koji je prljave poslove radio u tajnosti.”
Za svakoga tko je pratio uspon Vladimira Putina početkom 2000-ih, obračun administracije Donalda Trumpa s humorističnom večernjom emisijom Jimmyja Kimmela odmah je prizvao u sjećanje događaj iz ranih godina ruskog autokrata – prisilno ukidanje popularne satirične lutkarske emisije Kukly.
Kao jedan od prvih poteza na funkciji predsjednika, Putin je izvršio pritisak na neovisnu televizijsku mrežu da ukine emisiju poznatu po nemilosrdnom ismijavanju ruskih političara grotesknim lutkama koje su karikirale njihove crte i mutne poslove. Nekoliko godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusi su mogli gledati Kukly i smijati se svojim vođama. U jednoj nezaboravnoj epizodi Boris Jeljcin ljulja kolijevku u kojoj se nalazi demonska beba Putin i žali zbog svoje uloge u njegovu dolasku na vlast. Gledale su je desetine milijuna ljudi
Kreativni um iza Kukly bio je Viktor Šenderovič, koji je vodio emisiju od 1994. do 2002. i stekao popularnost usporedivu s Jon Stewartom – kada bi, primjerice, Stewart istodobno vodio i The Muppet Show. Čak i nakon ukidanja emisije, a i kasnijeg gašenja NTV mreže koja ju je emitirala, Šenderovič je nastavio živjeti i raditi u Rusiji, postavši istaknuti antivladin kritičar na radijskoj postaji Eho Moskvy. Zemlju je napustio tek u prosincu 2021., neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu, nakon što ga je Kremlj označio kao stranog agenta i suočio s tužbama za klevetu.
“Ovo je test”
Sad živi u Poljskoj i promatra kako administracija Donalda Trumpa provodi dosad nezabilježenu kampanju pritiska na američke komičare i mreže koje ih zapošljavaju.
“Ovo je test. Trump se ponaša kao Putin. Ali nema Putinove resurse. Jedini način na koji može pobijediti jest ako se vi sami predate”, rekao je Šenderovič u intervjuu za Politico.
Smatra da satira ostaje jedno od najsnažnijih oružja u zaštiti demokracije jer otkriva istinu i dopire do šire publike od drugih oblika političkog govora. Kaže i da će američka demokracija opstati sve dok zemlja bude štitila pravo da se smije svojim vođama.
“Satira je najoštrije oruđe slobode govora. A prva stvar koju svi diktatori rade jest suzbijanje slobode govora”, rekao je i dodao: “Jer u totalitarnoj državi možete ugušiti sudove, izbore, sve. Ali ne možete ugušiti smijeh.”
Je li Donald Trump američki Putin?
“On bi volio biti poput Putina. Želi imati njegovu moć nad medijima, Kongresom, Senatom, sudovima, federalizmom. Ali oni su vrlo različiti. Ono što im je zajedničko jest da, kad dođu na vlast, postaju potpuno autoritarni. No priroda njihova autoritarizma razlikuje se; psihološki su vrlo različiti. Putin je rođen s kompleksom inferiornosti, bio je nitko i ništa, ali su ga okolnosti iznenada uzdigle. Trump je od rođenja pripadao eliti. Putin je sigurno snažniji i lukaviji. On manipulira Trumpom, a ne obratno”, govori Šenderović i naglašava:
“Trump je u napadima na satiru i kritiku puno otvoreniji i bezobzirniji od Putina. Putin nikad javno nije napadao novinare ili nas; pretvarao se da nema ništa s tim, iako su svi znali da stoji iza svega. Trump je daleko izravniji. Ne skriva da se sveti svojim političkim protivnicima. On ne skriva da uzvraća udarce. Puno je otvoreniji od Putina, koji je prljave poslove radio u tajnosti.”
Što je gore – onaj tko se osvećuje otvoreno ili u tajnosti?
“Sve je loše. Ali otvorenost je bolja. To ne znači da je Trump bolji, ali je za društvo bolje kad dobije upozorenje na nadolazeću opasnost. Američka javnost primila je jasan signal o njegovim autoritarnim sklonostima i reagira na to. U Putinovu slučaju, velik broj Rusa doista je vjerovao u njega. Mnogi, čak i liberali, stali su na njegovu stranu jer su mislili da se bori protiv oligarha i za povratak reda. Pomagali su mu ljudi koji se danas od njega distanciraju ili bježe. Ali sjećam se kako su ti isti ljudi pomogli Putinu da učvrsti vlast i uništi neovisnu televiziju.”
Hoće li Trump uspjeti podrediti američku demokraciju svojoj volji?
“Trump bi volio biti Putin, ali neće uspjeti iz više razloga. Prije svega zbog američke tradicije slobode govora, podjele vlasti, neovisnosti sudova i izbora. Trump je ograničen, ne samo životnim vijekom, nego i institucijama. Putin je u 25 godina na vlasti potisnuo svu slobodu govora, izbore, sudove, pristup ulicama. Potpuno je podredio Rusiju. Trump neće moći podrediti Ameriku, to je posve očito. To je najvažnija razlika.”
Zašto autokrati ne podnose šale?
“Zato što se smijeh ne može izvesti pred sud. Gogolj je rekao da se i oni koji se ničega ne boje boje smijeha. Jer u totalitarnoj državi možete ugušiti sudove, izbore, sve. Ali ne možete ugušiti smijeh. Ako karikatura izaziva smijeh, to znači da u sebi nosi istinu. Smijeh je presuda, javan dokaz da ste u krivu, da ste smiješni.”
Ima li Putin smisla za humor?
“Svatko ima smisao za humor, a ono što netko smatra ili ne smatra smiješnim odaje njegov karakter. Putinov smisao za humor dobro ga oslikava. Ono što nema jest samoironija i sposobnost samorefleksije. Ako ih je ikad i imao, izgubio ih je nakon 25 godina u ozračju Kremlja. U vlastitim očima on je veliki ruski car s mesijanskim umom i apsolutno je ozbiljan.”
Što bi savjetovao američkim komičarima?
“Morate razumjeti da Trump pokušava promijeniti pravila igre i da za to ima resurse. Ali vi imate resurse za otpor. Ne smijete dopustiti da promijeni pravila, ne smijete dopustiti da se ukine Prvi amandman. Situacija u Americi jest dramatična, ali nije fatalna. Vi niste izloženi opasnostima s kojima smo se mi suočavali. U Rusiji su novinari zatvarani, ubijani, zastrašivani. U Americi postoje sudovi, policija i izbori. Zato morate ostati čvrsti.”
Kako živite s prijetnjom zbog Putinova režima?
“Uzimam je u obzir. Živim u Poljskoj, oprezan sam. Prije svakog putovanja izvan Schengena, SAD-a, Izraela ili Engleske savjetujem se s odvjetnicima o mogućnosti izručenja. Ali rizici s kojima se suočavam izvan Rusije nisu usporedivi s onima koje doživljavaju oni koji su ostali. Ljudi su u zatvorima, ljudi su ubijani. Putinovi instrumenti su instrumenti ubojice, što se jasno vidi nakon onoga što je učinio Alekseju Navaljnom. Zato se ne mogu žaliti.”
Kad je bilo jasno što će Putin postati?
“Umberto Eco je naveo 14 znakova fašizma, a 20 godina unazad Rusija je već ispunjavala 11. Bilo je očito. Zapad je, međutim, birao ne vidjeti. Putinovu moć uvelike je omogućilo i globalno tržište nafte. Zapad je taj koji je stvorio današnju katastrofu. Merkel, Sarkozy i Bush imali su mnogo veće prilike zaustaviti Putina nego mi novinari i političari koji smo zatvarani ili ubijani.”
Što se događa s društvom koje se više ne smije smijati svojim vođama?
“Kako je rekao Stanisław Jerzy Lec, ondje gdje je smijeh zabranjen, zabranjeno je i plakanje. Vidimo Sjevernu Koreju, Bjelorusiju, znamo što se događa kad smijeh nestane. Franklin je rekao da je sloboda govora najvažnija sloboda jer njome štitite sve druge.”
Može li se Amerika još uvijek smijati sama sebi?
“Još uvijek sam optimist. Kad sam prije 30 godina prvi put došao u Ameriku, na televiziji je bio Jon Stewart. I danas je ondje. Predsjednici su se mijenjali, ali Stewart ostaje. I dalje može ismijavati bilo kojeg predsjednika u udarnom terminu. I uvjeren sam da se to neće promijeniti.”
