Kosponzorstvo rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Iranu otvorilo je pitanje tko vodi vanjsku politiku BiH. Je li Sarajevo, mimo formalne procedure, već izabralo stranu u novoj bliskoistočnoj krizi, pitanje je u analizi Deutsche Welle.
Bosna i Hercegovina našla se među državama koje su podržale rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom se osuđuju napadi Irana na zemlje Zaljeva, iako o tome prethodno nije bilo usuglašene odluke Predsjedništva BiH. Upravo ta kombinacija vanjskopolitičkog svrstavanja i unutarnje institucionalne nedorečenosti pretvorila je ovaj slučaj u mnogo ozbiljnije pitanje od pukog diplomatskog poteza.
„Predsjedništvo BiH nije to imalo na dnevnom redu, prema tome, službeno, ovo nije stajalište Bosne i Hercegovine. To će biti veliki problem za BiH jer se miješa u nešto što nije njezin problem”, smatra stručnjak za međunarodne odnose iz Banje Luke Miloš Šolaja, koji tvrdi da će posljedice biti vidljive u razdoblju razrješenja situacije na Bliskom istoku.
Slanje signala
Vijeće sigurnosti usvojilo je Rezoluciju kojom se osuđuju iranski napadi na Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Jordan te zahtijeva njihovo obustavljanje. Rusija i Kina bile su suzdržane. U obrazloženjima nakon sjednice dio članica upozorio je da dokument ne tretira širi okvir sukoba, uključujući prethodne američke i izraelske udare na Iran, zbog čega je ocijenjen kao jednostrano postavljen.
BiH nije bila samo među državama koje su podržale usvajanje rezolucije, nego i među njezinim kosponzorima. U diplomatskoj praksi to nosi veću političku težinu od samog glasanja, jer podrazumijeva spremnost da se stane iza teksta i poruke koju on šalje. U ovom slučaju ta poruka odgovornost za najnoviju eskalaciju prebacuje prije svega na Iran.
Zbog toga se postavlja pitanje može li se ovaj potez tumačiti kao neutralan. Čak i ako nije riječ o formalno definiranoj promjeni vanjskopolitičke strategije, kosponzorstvo dokumenta koji eksplicitno osuđuje samo jednu stranu teško se može prikazati kao održavanje jednake distance prema svim akterima sukoba. BiH ovim činom nije objavila novu doktrinu prema Bliskom istoku, ali jest poslala signal kojemu se političkom okviru u ovom trenutku priklanja. Čelnik bosanskohercegovačke diplomacije Elmedin Konaković, koji je dao zeleno svjetlo za podršku Rezoluciji, ne misli tako.
Velika šteta ili praktičan potez?
„Postoje dvije skupine zemalja. U jednoj su sve zemlje regije, kao i dvije trećine zemalja Organizacije islamske konferencije, tako da smo, vodeći računa o svojim interesima i o sadržaju, po nalogu Ministarstva vanjskih poslova i mene osobno, odlučili biti kosponzori”, kaže Konaković, upozorivši da nije ljudski da se „lešinari na nečemu što je interes BiH”.
Poseban problem je način na koji je odluka o kosponzorstvu donesena. Srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović zatražila je prije sjednice Vijeća sigurnosti hitno očitovanje Predsjedništva o prijedlogu da zemlja postane kosponzor rezolucije, što pokazuje da pitanje nije bilo prethodno zatvoreno na razini kolektivnog šefa države. Ako je veleposlanik BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija suglasnost dobio od Ministarstva vanjskih poslova, a ne od Predsjedništva, tada se ne otvara samo politička nego i institucionalna dvojbi – tko je u ovom slučaju zapravo vodio vanjsku politiku države.
„U toj Rezoluciji osuđuje se Iran zato što je djelovao protiv tih zemalja, ali nigdje se ne govori o tome da Iran, koji je napadnut, prema Povelji Ujedinjenih naroda ima pravo braniti se i da se svaka zemlja s čijeg teritorija dolazi napad na određenu zemlju smatra agresorom”, rekao je hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, tvrdeći da se sve akcije Irana u ovom slučaju mogu okarakterizirati kao obrambene.
„To je potpuno bespotreban čin, ne donosi nikakvu korist BiH, ali može nanijeti veliku štetu”, smatra Komšić.
Vanjska politika BiH
U ustavnom poretku BiH Predsjedništvo vodi vanjsku politiku, dok Ministarstvo vanjskih poslova provodi utvrđene pravce djelovanja i obavlja diplomatske poslove. Ako je resorno ministarstvo dalo suglasnost za kosponzorstvo bez prethodne odluke Predsjedništva, tada se može govoriti o ozbiljnom narušavanju ustavne procedure, bez obzira na to kakvo je nečije političko stajalište prema samoj rezoluciji.
„BiH je ovim potezom zauzela stranu imperijalnog poretka i zapravo prekoračila granice suosjećanja sa zemljom čiji je suverenitet ugrožen”, kaže politički analitičar iz Sarajeva Enver Kazaz.
U situaciji kada se otvara pitanje je li BiH preuzela osjetljivu međunarodnu poziciju bez potpune institucionalne suglasnosti, šutnja bošnjačkog člana Predsjedništva Denisa Bećirovića ostavlja prostor za različita tumačenja – od prešutne podrške do izbjegavanja politički neugodnog sukoba.
Pojedini mediji u BiH prenijeli su, pozivajući se na vlastite izvore, da je Bećirović „izdao usmenu uputu koja je sadržavala političku sugestiju da se mimo odluke Predsjedništva podrži rezolucija osude Irana”. Iz kabineta Bećirovića takva informacija nije ni potvrđena niti demantirana.
Domaća javnost nasuprot službenoj politici
U dijelu bošnjačke javnosti još postoji svijest o tome da je Iran tijekom rata pomagao probošnjačke snage, što se i danas povremeno navodi kao važan element ratne i poslijeratne memorije. Zbog toga dio reakcija ne dolazi samo iz neslaganja sa sadržajem rezolucije, nego i iz osjećaja da se Sarajevo previše lako odreklo ranijih političkih i simboličkih veza.
Ipak, sadašnja međunarodna pozicija BiH puno je više određena zapadnim partnerstvima nego naslijeđem iz ratnih devedesetih, stajalište je većine analitičara. U proteklim godinama više puta je naglašavano da se vanjska politika BiH treba usklađivati sa širim europskim i zapadnim okvirom, uključujući i pitanja koja se odnose na Iran.
U tom smislu najnoviji potez može se čitati kao nastavak postupnog uklapanja BiH u prevladavajuće zapadne vanjskopolitičke tokove, čak i kada to izaziva nelagodu u dijelu domaće javnosti.
/Desk/
