Cijene u Bosni i Hercegovini nezaustavljivo rastu, životni standard se urušava, a reakcija vlasti gotovo da ne postoji. Građani, pritisnuti svakodnevnim troškovima, sve češće šute i trpe, iako je jasno da ovakvo stanje nije neminovno, nego posljedica loših odluka i potpunog izostanka sustavnih mjera.
Za prosječnu peteročlanu obitelj svaki novi mjesec znači novu računicu i novo odricanje. Ono što je nekada bilo normalan dio života, poput izleta, kratkog putovanja, pa čak i običnog vikenda izvan kuće, danas je luksuz koji se pažljivo važe. Život se sveo na puko preživljavanje i podmirivanje osnovnih obveza.
„Ne može se izdržati mjesec bez odricanja, i to od onih najosnovnijih stvari. Izlet na Igman postao je luksuz; dok natočiš gorivo, ode cijela plaća. Kod mene je peteročlana obitelj – supruga, troje djece i ja. Nekako se preživljava, mora se boriti. Plaća se potroši do 10. ili 15. u mjesecu: stanarina, režije, davanja i onda kreće snalaženje, rastezanje, improvizacija“, priča Harun Čelenka, jedan od mnogih građana koji dijele istu svakodnevicu.
Takva slika nije iznimka, već pravilo u cijeloj zemlji. Procjene pokazuju da su mjesečni troškovi prosječne obitelji oko 3.000 KM, dok prosječna primanja u Republici Srpskoj pokrivaju tek polovicu tih izdataka, a u Federaciji BiH često ni toliko. Nakon što se „namiri država“, ostaje, simbolično rečeno, dovoljno za nekoliko kifli.
Građani to potvrđuju bez zadrške:
„Cijene su nevjerojatne, sve raste iz dana u dan, a plaće stoje.“
„Prvo se ukinu godišnji odmori, onda sitna zadovoljstva, a na kraju ostanu samo režije i lijekovi.“
„Tko nema djecu da mu pomognu, taj je gotov. Platiš račune, kupiš lijekove i ostane ti možda deset maraka za dan.“
Unatoč činjenici da se jaz između potrošačke košarice i primanja iz godine u godinu produbljuje, društvena reakcija izostaje. Umjesto pobune, zavladala je letargija. Preživljavanje od plaće do plaće počelo se prihvaćati kao normalno stanje, a odricanje kao osobna sudbina, a ne sustavni problem.
„Ovo traje predugo i kao društvo ne reagiramo. Prihvatili smo da prosječna plaća služi samo za hranu. Postoji realna opasnost da smo dijelom siromašni jer smo neobrazovani i jer je društvo ozbiljno narušeno. U takvom ambijentu teško je govoriti o potrošačkoj košarici ili ekonomskim reformama. Mi smo jednostavno umrtvljeni“, upozorava Marin Bago iz Udruge potrošača Mostar.
Stručnjaci, međutim, ističu da rješenja postoje, ali zahtijevaju političku volju i ozbiljne rezove. Ključ je u kontroli cijena, sprječavanju ekstraprofita i odgovornom upravljanju javnim resursima.
„Ne govorimo o neracionalnoj kontroli cijena koja bi dovela do nestašica, već o ulasku u strukturu troškova. Potrebno je spriječiti prekomjerno bogaćenje i osigurati da cijene odražavaju realne troškove. Ograničavanje cijena osnovnih proizvoda i usluga, kao i odgovorno upravljanje javnim poduzećima, moglo bi sniziti cijene električne energije i komunalija, a time i ukupne troškove života“, naglašava ekonomist Igor Gavran.
U državi u kojoj se plaća „slisti“ do sredine mjeseca, preživjeti do prvoga više nije pitanje ekonomije. To je pitanje improvizacije, snalažljivosti i pukog opstanka – dok se normalan život polako, ali uporno, pretvara u luksuz rezerviran za rijetke, piše Forbes BiH.
