Analizu noćne more, u kojoj su se kao kolateralna žrtva našli veliki dijelovi europske industrije jer Kinezi, kontrolom izvoza čipova i “rijetkih zemalja”, očekivano uzvraćaju geopolitičke udarce američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, najbolje je početi informacijom o dramatičnom oružanom obračunu u bavarskom gradiću s tridesetak tisuća stanovnika, koji je samo Božjom milošću završio bez većeg broja mrtvih i ranjenih.
U srijedu, 22. listopada, oko 17 sati, stanovnici Erdinga uočili su skupine osoba u vojnim uniformama kako se šuljaju oko kuća. Užasnuti Bavarci hvataju mobitele i zovu policiju. Policija, po dojavi o dugim cijevima na ulicama, oglašava opću uzbunu, preusmjerava patrole i diže helikopter. Intervencija je odlučna i spektakularna: hrabro jure, lociraju sumnjivce s dugim cijevima i otvaraju žestoku vatru, ali ne uspijevaju eliminirati nijednog agresora. U paljbi koju su na neprijateljske snage sasuli njemački policajci lakše je ranjen jedan sumnjivac u uniformi, koji je, nekim čudom, govorio tečan njemački.
U ovoj kratkoj priči nekoliko je poučnih detalja koji nam razotkrivaju koliku su paranoju razvili njemački političari pričama o tobožnjoj ruskoj invaziji, a koja im onemogućuje fokusiranje na rješavanje konkretnih životnih problema Nijemaca, odnosno njemačke ekonomije. Građani Erdinga zapravo su uočili vojnike Bundeswehra na vježbi “Marshal Power 2025.”, s ciljem dokazivanja odlične koordinacije vojne policije i civilnih službi u tzv. rückwärtigem prostoru, odnosno iza bojne crte nakon napada na Njemačku kao članicu NATO-a.
Koliko je trenutačno nabildana iracionalna ruska prijetnja u Bavarskoj, govori činjenica da su u dokazivanju izvrsne međusobne koordinacije oko 500 vojnika i tristotinjak pripadnika civilnih službi došli do točke kad moraju biti sretni da je “samo jedan” vojnik Bundeswehra završio u bolnici s okrznutim licem te da su svi ostali sudionici okršaja – u kojem su jedni koristili bojevu municiju, a drugi ćorke – živi i relativno zdravi. Kod više je policajca, naime, utvrđena ekstremna razina stresa; PTSP uobičajen nakon sudjelovanja u brutalnim okršajima.
EU razmatra zabranu koja je na noge podigla brojne stručnjake
Ova naizgled neozbiljna pričica simptomatska je jer objašnjava da je jedino u atmosferi politički producirane histerije oko elementarne sigurnosti moguće da se europski političari uopće dovedu u situaciju da, zbog zaštite američkih interesa, odlučno krenu u obračun i s Rusima i s Kinezima, kao da nema sutra, umjesto da se brinu o zaštiti interesa vlastitih građana i kompanija.
Zaboravimo stoga kako bi izgledao fantazmagorični marš Bundeswehra prema Moskvi – on je zapravo imao happy end na ulicama Erdinga – te se pozabavimo stvarnom dramom s kojom se suočava europsko gospodarstvo, a to nije deluzija ruske invazije na EU. Rusi, naime, uz stotine tisuća dosad poginulih u Ukrajini, napreduju doslovno po desetke i stotine metara te će im tim “ubitačnim” tempom do, recimo, Madrida trebati barem sto godina i kompletna ruska populacija.
U atmosferi u kojoj se razmatra eskalacija nerealnog vojnog sukoba, eskalacija kineskih kontrola izvoza – od poluvodičkih metala (galij, germanij) do grafita, rijetkih zemalja i samih magneta, pa do čipova – doslovno je pretežak zadatak za koncentraciju europskih političara. A od Švedske do Španjolske, od velikih članica poput Njemačke ili Francuske do malih i najmanjih (recimo Hrvatske), svi se redom suočavaju s realnim izazovom bez presedana u novijoj ekonomskoj povijesti. Političari ne bi smjeli reći da su ih Kinezi iznenadili.
Podsjetimo, još od ljeta 2023. kinesko ministarstvo trgovine uvelo je izvozne dozvole za galij i germanij – metale ključne za radiofrekvencijske čipove, radarske sustave i specifične optoelektroničke komponente. Potom su limitirali izvoz grafita (anodni materijal u litij-ionskim baterijama), gdje su dozvole i dodatna ograničenja formalizirali do kraja 2023., a 2025. su zapravo odgovorili na provokacije i ucjene američkog predsjednika Trumpa gotovo svim “rijetkim zemljama” (metalima, mineralima, magnetima…) te, na kraju, čipovima.
Njemačka autoindustrija je na koljenima
Europska automobilska industrija svakako je najizloženija. Rijetko tko shvaća koliko je magneta od neodimija i disprozija “posvuda”: od aktuatora retrovizora i brisača, preko pumpi ulja i senzora, do motora električnih vozila. VDA (Verband der Automobilindustrie – njemačko autolobističko udruženje) još je u lipnju upozorio da bi ograničenja rijetkih zemalja mogla “poremetiti, pa i zaustaviti” proizvodnju u Njemačkoj ako se izdavanje licenci i logistika ne stabiliziraju. Od tada, unatoč pojedinačnim licencama za neke dobavljače Volkswagena, poruka industrije ostaje: sustavni rizik nije uklonjen – moramo zaustaviti tvornice!
Bosch je – kao kičma njemačkog dobavljačkog ekosustava – ovih tjedana upozorio na izravne poremećaje zbog spora oko Nexperije (nizozemski proizvođač čipova u kineskom vlasništvu). Nakon što su nizozemske vlasti (na američki zahtjev) preuzele kontrolu nad Nexperijom, Peking je ograničio izvoz gotovih čipova iz Kine prema Europi. Bosch i drugi Tier-1 dobavljači upozoravaju na kratke rokove u kojima bi se zalihe trivijalnih, ali nezamjenjivih mikrokontrolera i diskretnih čipova mogle strelovito istopiti. ACEA (European Automobile Manufacturers‘ Association – europsko udruženje proizvođača automobila) paralelno procjenjuje da bi nestašice mogle nastupiti u “tjednima, ne mjesecima” ako se tokovi ne normaliziraju.
U vjetroenergetici je slika jednako napeta. Siemens Gamesa (Njemačka/Španjolska, u sastavu Siemens Energy) već mjesecima radi na smanjenju ovisnosti o kineskim magnetima i pokušava premjestiti dio proizvodnje kineskih dobavljača magneta u Europu. Razlog nije samo geopolitika, nego i golemi volumen: svako godišnje dodavanje desetak gigavata vjetra zahtijeva tisuće tona neodimija i stotine tona disprozija. Iako inženjeri smanjuju udjele disprozija u magnetima, potpuno izbacivanje još nije realno.
U de Gaulleovoj Francuskoj – državi koja se dičila vizionarskim nuklearnim ulaganjima – upravo panično obnavljaju prozaičnu preradu rijetkih zemalja. Solvay (Belgija) proširuje kapacitete u La Rochelleu kako bi do 2030. zadovoljio 20 do 30 posto europske potražnje za materijalima za magnete, no i sam priznaje da će trebati više od sto milijuna eura ulaganja, ugovore s rudnicima izvan Kine i političku podršku. Pariz je, pak, osim na obračun s Putinom i brutalnu fiskalnu krizu, upravo politički fokusiran i na uhićenja osoba koje su na francuskim društvenim mrežama tvrdile da je predsjednikova supruga muškarac.
Osim industrija vjetra i automobila, elektroenergetski sustav Europe također ovisi o uvozima magneta i komponenti s rijetkim zemljama: pametni pretvarači, specifični generatori i servomotori u elektranama, industriji i željeznici. Iako klasične termoelektrane ne “gutaju” rijetke zemlje, moderna balansirajuća oprema i digitalizirana mrežna rješenja to sve više čine. Razvoj električnih vlakova, dizala i robotike također povećava potražnju za NdFeB magnetima (neodimij, željezo i bor), što znači da je udar na magnete udar na cijelu industrijsku bazu. Europski kupci izvan Kine već plaćaju premije na magnete kako bi smanjili rizik prekida; u kratkom roku to je jedina “polica osiguranja”.
EU je istodobno izvoznik tehnologije (Nizozemska – ASML, vodeći svjetski proizvođač EUV i naprednih DUV (Deep Ultraviolet – duboki ultraljubičasti) litografskih strojeva) i uvoznik kritičnih materijala (rijetke zemlje, grafit). Dok Haag sužava izvoz naprednih alata prema Kini naivno šurujući s trumpističkim režimom kako bi ga “zaštitio” od Putina, ASML javno ističe da je “kratkoročno spreman” za moguća ograničenja uvoza rijetkih zemalja jer navodno ima zalihe i alternativne dobavne kanale, ali su dugoročne posljedice neizvjesne.
EU je počela nešto raditi i pomalo ubrzavati diverzifikaciju: Narva (Estonija) otvorila je najveću europsku tvornicu magneta, sufinanciranu iz JTF-a (Just Transition Fund – Fond za pravednu tranziciju) s 14,5 milijuna eura; cilj je polako prelomiti ovisnost o kineskim magnetima u EV-ovima i vjetroelektranama. No kapaciteti su još skromni u odnosu na potražnju, a prelazak s kineske na nekinesku preradu i proizvodnju magneta znači više cijene i dug rok do punog učinka.
Njemačka je svakako najizloženija jer je velika i moćna: Njemačka kombinira velike OEM-ove (VW, BMW, Mercedes-Benz), ima vrlo duboki dobavljački lanac (Bosch itd.) i vrlo težak energetski tranzicijski paket koji postaje teret (vjetar, mreža, e-mobilnost). Kad kineski magneti, grafit ili “sitni” čipovi prestanu dolaziti u njemačke luke, posljedica je u Njemačkoj multiplicirana kroz doslovno tisuće spornih točaka na vozilima ili u energetskim postrojenjima. Njemački političari, uz dječje fantazije o tome kako voditi moderni globalni geopolitički rat, teško mogu riješiti geopolitičke asimetrije: EU, naime, strogo kontrolira izvoz litografije i drugih ključnih tehnologija, dok Peking uzvraća kontrolama nad materijalima gdje ima dominantan položaj. U toj razmjeni Njemačka, kao najveća industrijska ekonomija EU, trpi najviše.
Političari uvjereni u europsku političku i ideološku superiornost nikada nisu razumjeli “prozaične” ekonomske probleme kao što je vremenski jaz: projekti za “europske magnete” i “europsku preradu” višegodišnji su, s visokim CAPEX-om i ekološkim procedurama, a kineska administrativna odluka djeluje odmah (licenca se izda ili ne izda; premija se plati ili nema robe).
U ovome trenutku nejasno je, dok u EU organiziramo vježbanje rata, može li nomenklatura koja nas vodi realno procijeniti kritične točke (magneti, grafit, selektirani poluvodički metali) i za svaku definirati instrumente: zajednička nabava i strateške zalihe kako bi se izbjeglo međusobno nadmetanje država i korporacija koje diže cijene, ali ne stvara kapacitet. Netko mora ubrzati dozvole za projekte prerade i proizvodnju magneta u EU, uz de-risking financiranje (zajmovi, garancije, ugovori o otkupu).
Ako smo na manevrima po Bavarskoj, tko će se baviti “friendshoringom” s Kanadom, Australijom, Japanom, Južnom Korejom, pa čak i SAD-om, ali i s proizvodnjom u EU (npr. transfer dijela kineske proizvodnje magneta u Europu pod europskim regulatornim kišobranom, što već traže pojedine kompanije iz vjetroenergetike).
Zaključno, Njemačka treba europski štit. VDA može alarmirati, Bosch može gasiti požare, Siemens može tražiti lokalne magnete, ali bez europskog okvira zajedničke nabave, poticaja i pregovora s Pekingom, svaka kompanija i svaka država igra sama protiv administracije koja kontrolira autoceste opskrbe: od rudnika do gotovog magneta i izlazne carinske rampe.