Članice sastava LELEK s pjesmom ‘Andromeda’ ovogodišnje su predstavnice Hrvatske na Eurosongu 2026. godine. Glazbom, stihovima pjesme mladog splitskog autora Tomislava Rose, a posebno ukrašenost članica zanimljivim tetovažama, zaokupile su pozornost ne samo domaće, već i svjetske javnosti koja ih proglašava favoritom ovogodišnjeg natjecanja.
Međutim, ono što je vrlo zanimljivo je kako su inspiracija za ovu pjesmu, kao i tetovaže na rukama i licima članica grupe, želja za slobodom od ropstva, žrtvom i otporom žena s prostora Bosne i Hercegovine u vrijeme pohoda Osmanskog carstva duboko na Europu u razdoblju od 14. do 17. stoljeća.
Ovo tetoviranje mladih djevojaka, djevojčica i žena kao prikaz njihovih tragičnih sudbina i otpora katolika od islamizacije, među Hrvatima u BiH poznato i kao ‘sicanje’, održalo se sve do danas. Najviše na području Ramskog kraja.
Glazba koja priča priču o žrtvi i cijeni slobode
“Ova pjesma nije samo podsjetnik na njihovu žrtvu i hrabrost, nego i univerzalna opomena današnjem društvu koje često zaboravlja na cijenu slobode, dostojanstva i jednakosti. U svijetu se generalno događaju neugodne stvari i neugodna iskustva, povijest se često ponavlja, a čovječanstvo nikako da iz toga nauči. To se opet može danas, sutra ticati i nas. Mislim da je neka društvena odgovornost glazbe da ona priča’, rekle su ranije djevojke iz sastava LELEK komentirajući svoju pjesmu ‘Andromeda’ za Eurosong.hr. Uz naglasak kako “pjesma poziva da iz starih rana učimo”.
“Vrlo je važno da je ova pjesma aktualiziranja tradicijski običaj, razmišljanja o žrtvi naših baka, majki i kćeri. Ova tradicija potiče još iz doba predslavenskog doba, ali je poseban smisao dobila za vrijeme turske vlasti jer je ovo tradicionalno tetoviranje značilo “zaštitu od nekrsta”, kako se tada nazivalo. To je običaj koji je još uvijek živ u Rami, u tetovažama naših baka”, kaže za Dnevni list profesor filozofije Zoran Stojanović koji proučava tradiciju i običaje ramskoga kraja.
“Aktualizacija ovog tradicijskog običaja biti će povod i za inicijativu da se ovaj običaj uvrsti u zaštitu UNESCO-a kao nematerijalna baština”, kazao je Stojanović, podsjetivši kako je Etnografski muzej u Zagrebu u siječnju otvorio izložbu ‘Moja koža-kultura tetoviranja’, gdje su izložene i fotografije tetoviranih žena iz BiH, a posebnu pozornost imale su fotografije tetoviranih žena iz Rame. Profesor Stojanović kaže kako su se sicali i muškarci, ali daleko rjeđe od žena.
“Zaštita od nekrsta”
A za sicanje su postojali i posebni dani – tijekom blagdana sv. Josipa 19. ožujka i Blagovijest 25. ožujka, a u nekim dijelovima BiH i na Ivandan.
“Sicale su starije majstorice, znalo se u selu tko je, a smjesa je pravljena od usitnjene čađi pomiješane s mlijekom, a ponekad i medom. Na početku se nacrta oblik tetovaže na ruci, pa se iglom ili oštrim predmetom bocka, sica, te se tako miješala krv sa smjesom. Nakon toga mjesto se zamatalo krpom kako bi se zaštitilo o infekcije. Najčešći motiv je bio ukrašeni križ i sunce sa zrakama, ali i krug i grančice. To je bila poruka i zaštita od “nekrsta” kako se tada govorilo”, pojašnjava profesor Stojanović.
Kako i sama pjesma poručuje, tetoviranje je bilo simbol otpora i zaštite, ali i terora koju su podnosili narodi u BiH pod osmanlijskom vlasti. Tetovaže su imale zaštitnu ulogu, ali i potvrdu identiteta i pripadnosti katoličkoj vjeri. U tradiciji koja se održala kod žena u BiH i do danas – imala je zadatak katoličku ženu “učiniti ružnom, mrskom” osvajačima, jer tetovaže se nisu mogle ukloniti.
Povijest pokazuje kako su kolone djece s europskih područja, pa tako i iz BiH, odvođene u Carigrad i islamizirane, a islamizacija se aktivno vršila i nad stanovništvom osvojenih područja.
Kraljici Katarini oteta i islamizirana djeca
Ovakvo tetoviranje bilo je prisutno kod Hrvata u Bosni, nešto manje u Hercegovini i Tropolju, a postojalo je i u Dalmaciji. Njime se željelo spriječiti odvođenje djece u tursko roblje, baš kako su odvedena i islamizirana malodobna djeca, kćer i sin Katarine Kosače Kotromanić, kraljice Bosne i supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pretposljednjega bosanskog kralja.
Kraljica Katarina Kosača rođena je u Blagaju kod Mostara 1424. godine, a preminula 1478. u Rimu, u bijegu od Osmanlija i bezgraničnom tugom zbog otete djece. Pet dana prije smrti napisala je oporuku da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri, a da kraljevstvo ostavlja papi Sikstu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima. Sahranjena je u crkvi Aracoeli u Rimu pred glavnim oltarom te crkve.
