U Federaciji BiH ponovno se rasplamsala rasprava o minimalnoj plaći i uređenju platnih razreda, nakon što su predstavnici Saveza samostalnih sindikata BiH i Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH otvorili novo poglavlje pregovora koji bi mogli odrediti položaj radnika u narednim godinama. U zemlji u kojoj se već dugo vodi borba za dostojanstvenu zaradu, svi akteri se slažu oko jedne stvari, sustav je neodrživ. Sve ostalo ih dijeli.
Sindikat podsjeća da je prošlogodišnje povećanje minimalne plaće sa 600 na 1.000 KM donijelo neočekivane posljedice. Samir Kurtović iz SSSBiH navodi primjer higijeničarki koje su nakon povećanja minimalca dosegle plaću od 1.000 KM, dok je radnik sa srednjom stručnom spremom, koji je ranije zarađivao 1.050 KM, ostao tek simboličnih 50 KM iznad njih.
Time je, kaže, narušen osnovni princip koji bi trebao nagrađivati kvalifikaciju i odgovornost. Situacija je jednako problematična i u javnom sektoru, gdje se, prema Kurtovićevim navodima, događa da radnik s visokom stručnom spremom u jednoj zeničkoj ustanovi prima istu plaću kao i higijeničarka, a zbog dužeg staža čak i nešto manju. Zbog toga sindikat inzistira da minimalna plaća bude definirana kao postotak prosječne plaće u Federaciji, između 60 i 70 posto, čime bi se izbjegle godišnje improvizacije i nesigurnost.
“Vlada je već smanjila doprinose, očekujući da poslodavci dio tog rasterećenja prenesu na radnike, ali to se u mnogim slučajevima nije dogodilo”, poručuje Kurtović.
Poslodavci, međutim, poručuju da povećanje plaća mora pratiti realna ekonomska slika. Safudin Čengić iz Ekonomsko-socijalnog vijeća ističe da vrijeme “nerealnih želja” prolazi i da se plaće mogu određivati isključivo na osnovu produktivnosti i stvarne mogućnosti gospodarstva. Poziva se na usporedbe ekonomista Ante Domazeta, prema kojima radnik u BiH svake godine doprinese stvaranju oko 18.000 eura BDP-a, dok radnik u Hrvatskoj stvara 40.000, a u Njemačkoj 90.000 eura.
“Zato te zemlje imaju jače plaće. Oni dijele ono što su zaradili, dok se kod nas često očekuje više nego što ekonomija može podnijeti”, naglašava Čengić i upozorava da takva razlika u produktivnosti mora biti osnova svake odluke o povećanju primanja.
U raspravu se uključuju i ekonomisti, koji upozoravaju da pogrešno postavljeni modeli mogu imati ozbiljne posljedice. Admir Čavalić smatra da bi najbolje rješenje za Federaciju bilo preuzeti danski model, u kojem minimalnu plaću kroz pregovore određuju sindikati i poslodavci, bez izravnog uplitanja države.
“Vlada minimalac koristi kao političko sredstvo, posebno u izbornoj godini. Takav pristup samo produbljuje probleme”, tvrdi Čavalić. Oštro odbacuje i ideju da bi se minimalna plaća trebala određivati prema stručnoj spremi radnika, objašnjavajući da se u privatnom sektoru radnik plaća prema vrijednosti koju stvara, a ne prema diplomi koju posjeduje.
“Ako netko bez škole može stvoriti veću vrijednost od doktora znanosti, on će biti bolje plaćen. To je tržišna logika”, dodaje.
Još pesimističniji je profesor Sanel Halilbegović, koji upozorava da Vlada povećanjem minimalca prvenstveno povećava vlastite prihode, i to kroz veće iznose poreza i posebno PDV-a. “Vlada realni sektor tretira kao muznu kravu koju muze dok ne krepne”, rekao je Halilbegović, ističući da bi povećanje minimalne plaće bez paralelnog smanjenja doprinosa i drugih opterećenja moglo dovesti do novog inflatornog udara.
“Ljudi s dodatnim dohotkom više troše, a to stvara inflaciju. Ako se struktura nameta ne promijeni, taj trend će se nastaviti i u 2026. godini”, dodaje.
Da su sindikat i poslodavci još daleko od dogovora, potvrđuje i ekonomski analitičar Igor Gavran, koji smatra da stvarnih pregovora gotovo i nema. “Sindikat traži minimalac od 1.200 KM, a u nekim modelima i više. Poslodavci inzistiraju da se prvo smanje doprinosi, pa tek onda razgovara o rastu plaća. To su dva paralelna monologa”, kaže Gavran.
On odbacuje i ideju da se minimalac određuje prema diplomi, jer radnik na radnom mjestu koje zahtijeva najnižu kvalifikaciju ne može imati veću plaću samo zato što posjeduje diplomu koja nije potrebna za taj posao. “Povećanje minimalca je moguće, ali samo ako se proporcionalno smanji ukupna cijena rada”, zaključuje.
Na sve ove argumente kratko se nadovezao i premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, koji poručuje da je postizanje dogovora o minimalcu na razini od 1.200 KM u ovom trenutku “vrlo teško ostvarivo”.
Iako pregovori traju, rješenja još nema. Između zahtjeva sindikata, opreza poslodavaca i kalkulacija Vlade, ostaje otvoreno pitanje hoće li Federacija BiH napokon uspostaviti sustav plaća koji nagrađuje rad, kvalifikacije i stvarni doprinos, ili će i ovaj pokušaj završiti kao još jedna od brojnih nedovršenih reformi koje godinama opterećuju tržište rada, piše Forbes BiH.










