Više od 120 državljana Bosne i Hercegovine, najviše djece, nalazi se u kampovima i zatvorima u sjeveroistočnoj Siriji koje kontroliraju Sirijske demokratske snage i nakon pada režima bivšeg predsjednika Sirije Bašara al-Asada.
Većina njih se nada povratku u Bosnu, ali od 2019. organiziranih repatrijacija bh. državljana nije bilo iako su međunarodne humanitarne organizacije više puta upozoravale da bi države porijekla trebale prihvatiti svoje državljane.
Među onima koji su se uspjeli vratiti su i žene koje su podijelile svoja iskustva u publikaciji Atlantske inicijative koja pruža rijedak uvid u stvarnost sa kojom su se suočavale žene u Siriji, donosi potresne priče Radio Slobodna Europa/RSE.
Nejra Veljan je jedna od stručnjaka koji su imali priliku razgovarati s njima o raznim razlozima njihovog odlaska.
“Kod nekih žena taj put je bio vođen idealima o pravednijem društvu i duhovnoj čistoći. Druge su odlazile prateći muževe ili partnere, tražeći sigurnost kroz emocionalnu vezu. Treće su bile uvučene kroz manipulaciju i ovisnost, u kontekstu u kojem su njihova ranija iskustva nasilja, patrijarhalne kontrole ili gubitka, dodatno pojačala potrebu za pripadanjem”, kaže Nejra Veljan, autorica i istraživačica Atlantske inicijative.
Emocije, radikalizacija, manipulacije i odlazak
Iskustva bh. žena u Siriji pokazuju da su radikalizacija i odlazak često bili vođeni emocijama, manipulacijom i potragom za smislom, a završili su teškim zlostavljanjem i traumama. Povratak u BiH donio je nove izazove, uključujući stigmu, birokratske zapreke i nedostatak sustavne psihološke podrške. Uspješna reintegracija zahtijeva dugoročan, human i individualno prilagođen pristup uz snažnu međuinstitucionalnu suradnju, piše RSE.
Radikalizirane online, najčešće vođene emocijama i manipulacijama, žene iz BiH bi odlazile u Siriju s partnerima i u traženju smisla, da bi na kraju završile najčešće zlostavljane, ponovo udane, živeći u strahu u kampovima. Ovo su priče nekih od njih.
Suhejla ostavila djecu i muža i s muškarcem iz Srbije otišla u Siriju
Godina je 2013. i Suhejla, tada 27-godišnjakinja, bila je razočarana svojom rutinom i bračnim problemima. Tražila je način da to prebrodi na internetu, a naišla je na virtualne ekstremističke selefijske zajednice koje su romantizirale džihadizam. Sirija je unutar ovih grupa bila prikazivana kao mjesto gdje se može živjeti život vođen vjerom i pobjeći od svakodnevice.
Nakon nekoliko godina 2016. donosi odluku da ostavi dvoje djece i ode u Siriju kako bi bila s muškarcem iz Srbije, regije Sandžak, kojeg je upoznala na internetu. No, “romantična slika kalifata” raspršila se čim je stigla.
“Prvi dan kad sam došla u Siriju, odmah sam shvatila šta sam učinila. Bila sam poput robinje… Nikada nisam izlazila iz kuće sama. Nije bilo šanse čak ni da otvorim vrata”, kaže Suhejla.
Ona je jedna od nešto više od desetak žena koje su se uspjele vratiti u BiH čije priče uglavnom ostaju iza statistike o stranim borcima, “džihadistima”, teroristima.
Bosanke koje su u periodu od 2012. godine na različite načine odlazile u Siriju tamo su uglavnom živjele na teritoriji takozvane Islamske države (ISIL), grupe koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom, a koja je teritorijalno poražena 2019. godine.
Suhejla, međutim, ističe da ona nije bila u ISIL-u, te da je njen muž bio borac Al-Nusre, grupe koja je ranije bila ogranak Al-Kaide od koje se deklarativno udaljila, iako to za nju u praksi nije činilo veliku razliku.
“Oni i dalje tretiraju žene kao otirače. U tom svijetu žena služi za kuhanje i rađanje djece i nema pravo na mišljenje”, kaže.
Život u Siriji značio je stroga pravila i potpunu pokornost: “Nosila sam što on kaže, radila što on kaže. Tako je tamo.”
Ispričala je da je strah bio njen stalni pratitelj: “Sjedila bih u podrumu, čekajući zvuk aviona… molila se Bogu da sve završi u jednom boooom.”
Umjesto obećane utopije, našla je rat, izolaciju i brutalnost: “Bilo je užasno kako su životi žena tamo bezvrijedni… čovjek može ubiti ženu i reći da ga nije slušala”.
Ipak, najgori trenutak koji pamti je kad ju je muž natjerao na gledanje pogubljenje muškarca. Kada je, nakon godinu dana takvog života, uspjela dobiti dozvolu muža za napuštanje Sirije kako bi rodila na sigurnom, uhićena je po ulasku u Tursku.
Problem nisu stali ni nakon dolaska u Tursku. Trudna i očajna, našla se u turskom zatvoru: “Tretirali su me kao teroristu. Porodila sam se u zatvoru vezana lisicama za krevet, sama. To je bila živa noćna mora”.
U roku od nekoliko tjedana oslobođena je optužbi za terorizam i turske vlasti su je avionom deportirale u Sarajevo. Po povratku u BiH, iznenadila ju je podrška zajednice, ali ne i institucija.
“Nitko nije došao da vidi trebam li pomoć. Sve sam rješavala sama”, kaže Suhejla koja je sama tražila i načine za oporavak. Pisanje joj je postalo terapija. Danas, nekoliko godina kasnije, kaže kako želi posao, normalan život za svoju djecu.
“Treba nam više od financijske pomoći, mentalna podrška, savjetovanje, netko tko bi nas vodio kroz reintegraciju”, kaže ona.
I uprkos tome što ju je zajednica uglavnom dobro prihvatila, Suhejla se i dalje bori sa stigmom koja prati njene prošle odluke, napominjući u razgovoru s istraživačima kako je “teško skinuti etiketu ‘povratnice’”.
Iman napustila fakultet, postala druga žena u Gornjoj Maoči i otišla u pakao Sirije
Iman je bila odlikašica u srednjoj školi. Dobila je i priznanje za pisanje poezije, upisala je fakultet. Međutim, kad je kao 18-godišnjakinja preko Facebooka upoznala značajno starijeg muškarca, njen život je krenuo neočekivanim putem.
Uprkos protivljenju roditelja, Iman se nakon kratkog vremena udala za njega i preselila u Gornju Maoču, selo na sjeveru BiH, poznato kao jedno od mjesta gdje živi selefijska zajednica i iz kojeg je otišlo više osoba u Siriju. U Gornjoj Maoči postala je druga supruga.
Poligamija u BiH je zabranjena i određena je kazna zatvora do jedne godine. Sklapanje braka s više osoba zakonski okvir u BiH ne omogućava. No, to se u BiH događa jer šerijatski zakon to omogućava, dok istodobno, zabranjuje poliandriju (žena s više muževa).
Preseljenjem u Gornju Maoču život joj je postao još ograničeniji, a nikab je od sredstva zaštite, kako ga opisuje Iman, postao simbol pokornosti.
Za svoga muža kaže da je bio brižan i nježan. “Nikad nije podigao ruku na mene… uvijek je govorio: ‘Hajde da sjednemo i razgovaramo, nemoj se ljutiti’.”
Kad je Imanin muž rekao da će seliti u Siriju, najprije je oklijevala, ali je na kraju pristala.
“Da sam znala da sam trudna… možda ne bih išla”, kaže ona.
Njen odlazak je pogodio cijelu obitelj, ispričala je. Sestra je trpjela stigma kao netko čija je sestra otišla u Siriju, majka je pala u depresiju. Njen muž joj je govorio kako je “odlazak moralna obveza jer nije u redu da sjede i gledaju kako muslimani pate, kako moraju pomoći”.
“Pitala sam kako možeš biti siguran da je to istina”, rekla je, ali je na kraju pristala, dijelom iz straha od povratka obitelji i priznanje da je pogriješila.
Iz Sirije je komunicirala s obitelji koja ju je molila da se vrati. “Rekli su, poslat ćemo novac, samo dođi”, kaže.
Međutim, povratak tada je povratak bio skoro nemoguć. Iman i njen suprug su jedno vrijeme boravili blizu granice s Turskom, gdje je on bio dio “jedinice zadužene za čuvanje područja”. Ona je uglavnom bila kući i brinula se o djetetu u nesigurnim uvjetima. Nakon što je poginuo, Iman je smještena u mudafu, kuću za udovice i djecu. Imala je osnovne uvjete za život, ali joj je sloboda bila ozbiljno ograničena.
Imanina reakcija na smrt muža najprije je bila stoičko prihvaćanje.
“Emotivno si iscrpljen”, objasnila je, “nije me pogodilo onako kako bi sada… ali kasnije me sustiglo… nedostajao mi je”. Iman je iz kuće za udovice izašla ponovnom udajom, kaže, iz očaja. “Gušila sam se u mudafi. Pomislila sam: udaj se i izađi”, ispričala je.
Ovo je bila uobičajena praksa za žene na ISIL-ovoj teritoriji. Brak nije bio osobna odluka, već strogo pravilo i naređenje. Međutim, drugi suprug bio je agresivan, rekla je.
“Udarao je mene i mog sina. Naučio je to od svoje obitelji. Njegov otac je bio nasilan”, govori o drugom mužu.
Iman je željela napustiti drugog muža, koji je također iz BiH, jedan od povratnika iz Sirije, ali uvjerio ju je da ostanu zajedno dok ne pobjegnu u Tursku. Pokušaj bijega iz ISIL-a bio je opasan, a Iman je već tad bila ponovno trudna.
“Držala sam sina, vozila se na motoru… molila se da nas ne uhvate… čas na motoru, čas u kamionu, skrivali smo se po kućama. Bila sam užasnuta, mislila sam da Bosnu više nikad neću vidjeti”, kazala je ona.
Na kraju su ih uhitile kurdske snage u Siriji, razdvojeni su: “Muškarci u jedan zatvor, žene u drugi.”
U zatvorenim kampovima, Roj i Al-Hol, u kojima je potom boravila uvjeti su bili teški, skoro nemogući, a svjedočila je i kažnjavanju žena. U kampu Roj je i rodila sina, s kojim se kasnije teško povezala. “Bila sam užasnuta da ću morati sama roditi u šatoru.”
U kampu Al-Hol bila je kraće, ali kaže kako je tamo vladalo nasilje. Interna kontrola žena koje su i dalje slijedile ISIL-ovu ideologiju stvarala je atmosferu nepovjerenja.
“Znale su zapaliti šator nekome tko ih nervira, govoreći da je kafir (nevjernik) i da je halal (dozvoljeno) ubiti je”, prisjetila se Iman. U BiH je došla u jedinoj organiziranoj repatrijaciji bh. državljana iz Sirije, u prosincu 2019. godine.
Kao ni druge žene, ni ona nije krivično gonjena, za razliku od njenog drugog muža i drugih muškaraca koji su ratovali u Siriji.
Ono što je traženo od njih je da svjedoče u predmetima protiv muškaraca, za što Iman kaže kako joj je to bilo teško jer u Siriji je imala vrlo ograničen kontakt s tim osobama. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da Iman nije bila sposobna biti svjedok na sudu.
Iman priznaje kako je pogriješila odlaskom u Siriju i žali zbog trauma i izgubljenih godina s prvim djetetom. Usprkos svemu, pokazuje snažnu otpornost i vjeru kako može brinuti o svojoj djeci. Kao jednu od najvećih birokratskih zapreka po povratku naglasila je problem koji su žene imale s upisom djece u knjige rođenih u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine.
Iako mučan i zapetljan, i ovaj proces dobivanja svih dokumenata za djecu je na kraju uspješno okončan.
Bosna i Hercegovina nije procesuirala žene koje su se vratile iz Sirije jer nije bilo jasnih dokaza za njihovo sudjelovanje u borbama. Neke zemlje poput Belgije i Njemačke su to radile, a Njemačke je i osudila nekoliko žena za genocid i ratne zločine počinjene na teritoriji ISIL-a.
Odlazak na strano ratište i pridruživanje terorističkim grupama, prema Kaznenom zakonu BiH, kažnjivo je kaznama od tri mjeseca do deset godina zatvora, u ovisnosti o kvalifikacijama. Muškarci koji su se iz Sirije vraćali u BiH su procesuirani i kažnjavani kaznama od jedne do šest godina zatvora. Prema dostupnim podacima, u Siriju je od 2012. do 2021. godine otišlo oko 260 osoba, RSE.
/Desk/
