Dogodilo se. Europa je povjerovala u propagandu vojno nikad slabije Rusije, piše jutarnji.hr.
Bauk se nadvio nad Europu. Bauk nesigurnosti. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da su “SAD-u uručili prijedloge jamstava kolektivne sigurnosti”. Dmitrij Peskov, glasnogovornik Kremlja, precizira: “Želimo zaustaviti ovaj rat, postići svoje ciljeve, osigurati svoje interese i jamčiti mir u Europi za budućnost”. Moskva nastoji ostvariti ciljeve drugim sredstvima kad ratnima nisu ostvareni, a važan među njima je sigurnosna struktura Europe koja joj ide u prilog. Europa u tim razgovorima ne sudjeluje. Prijetnja s istoka.
Kad se globus okrene tako da su u vidnom polju dvije Amerike, na vrhu se vidi Grenland kao dio tog prostora. Trump i njegova administracija tako gledaju svijet i smatraju da im zbog toga pripada i taj otok. Ne pitaju Europu što misli o tome i nedvojbeno planiraju opciju preuzimanja Grenlanda na neki od više mogućih načina, ne obazirući se na negativne posljedice po NATO. Zapadna hemisfera mora biti američka. Prijetnja sa zapada.
“Kina ubrzano pretvara ekonomske veze u oružje za ostvarenje političke koristi”, izjavila je visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaja Kallas nakon ministarskog sastanka 15. prosinca 2025. na kojem se raspravljalo kako bolje iskoristiti naš trgovinski arsenal da ojačamo otpornost Europe. “Nijedna europska zemlja ne može se sama mjeriti s Kinom”, naglasila je Kallas.
Nije sve do zlih velikih sila, jer zle jesu, tumači nam Nathalie Tocci, direktorica Istituto Affari Internazionali (IAI): “Glavna promjena nametnuta Europi ratom sam je rat, činjenica da mir u Europi nije sam po sebi razumljiv. Buđenje je došlo kasno, tek 2025. godine kritična masa Europljana ocijenila je da rat nije nešto u Ukrajini, nego rat u Europi koji počinje u Ukrajini (ali možda neće završiti u Ukrajini)”. Ontološka sigurnost uzdrmana je ratom i to je važna točka njezina stabiliziranja.
Navedeno čini razložnim upozorenje francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Noël Barrota: “Budimo jasni: ništa danas ne garantira da ćemo za deset godina još uvijek živjeti unutar EU kakvu poznajemo”. Suština bauka nesigurnosti.
Tražeći definiciju europske sigurnosti u njezinoj sveobuhvatnosti koristim tumačenje koje mi je ponudio ChatGPT, umjetna inteligencija koja pokazuje da je inteligentnija od bruxelleskih birokrata, ali to i nije teško. “Europska sigurnost odnosi se na skup političkih, vojnih, ekonomskih i institucionalnih aranžmana osmišljenih kako bi osigurali mir, stabilnost i zaštitu država i društava diljem Europe od unutarnjih i vanjskih prijetnji.
Novi globalni poredak rađa se po mjeri Trumpa i Xija, ostvaruju se Kissingerove riječi prije smrti
Obuhvaća kolektivnu obranu, upravljanje krizama, prevenciju sukoba, kontrolu naoružanja, poštovanje međunarodnog prava i suradnju među europskim državama i organizacijama poput EU, NATO-a, OESS-a i Vijeća Europe”. OESS više ne igra važnu ulogu u europskoj sigurnosti, što je potvrda kraha posljednjeg dogovora o sigurnosnoj arhitekturi, Helsinškog završnog akta iz 1975. godine. SAD koristi NATO kao sredstvo pritiska na Europu, a današnja Rusija ponaša se kao da “Osnivački akt o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti” s NATO-om, potpisan 1997., nije na snazi.
Ideja europske sigurnosti može se pratiti od Westfalskog mira 1648. kojim je završen Tridesetogodišnji rat. Mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije tumači da je “izmijenio političku ravnotežu u Europi … Naglašavanjem državnog suvereniteta i suradnje postao je temeljem novog europskog poretka, zasnovanoga (teoretski) na načelu ravnopravnih država”. Druga važna točka je Bečki kongres koji uvodi koncert velikih sila, pomućen pojavom ujedinjene Njemačke 1871. godine što je u konačnici dovelo do dva svjetska rata. Slijedi Pax Americana koja više ne postoji. Je li Pax Europeana ostvariva?
Razmišljajući o europskoj sigurnosti u njezinu sveobuhvatnom smislu, na umu valja imati slogan “ujedinjeni u različitosti” koji sažeto tumači koliko je Europa različita. Ujedinjenost postoji na brojnim razinama, ali geografske zadanosti stvaraju stalna trenja, često vidljiva i na naoko banalnim pitanjima kao što je prestanak uvođenja ljetnog vremena (pomicanja sata) od čega se odustalo jer su razlike sjevera i juga nepremostive.
Istok Europe čini Intermarium, Međumorje, prostor od Baltika do Jadrana i Crnog mora kako ga je osmislio poljski političar Józef Piłsudski nakon Prvoga svjetskog rata, a koji danas pokriva Inicijativa triju mora. Na sjeveru se razvio moćni nordijski blok čija je važnost ojačala ulaskom Finske i Švedske u NATO, Ujedinjena Kraljevina se u dijelu političke zajednice otrijeznila od mahnitog zazivanja “globalne Britanije” koja se nije i neće ostvariti, a Irska je neutralni otok što ga čini sigurnosnim rizikom.
Pirenejski blok prirodno je odvojen od Francuske koja se na sjeveru naslanja na Hanzeatsku ligu (Benelux i sjever Njemačke do Poljske), a na jugu se veže s mediteranskim blokom. Njemačka se smatra središtem Europe i pokušava se tako ponašati – četiri francuska dužnosnika rekla su Bloombergu da postoji osjećaj nelagode zbog sve veće vojne moći Njemačke i političkog kapitala koji ona donosi. Poljska bi im se mogla pridružiti ako se pojavi bilo kakav izgled obnove odnosa Berlina i Moskve iz doba kancelarke Angele Merkel.
Kako u takvim okolnostima pronaći korelacijske odnose glede sigurnosti – najmanji zajednički nazivnik nije dovoljan – kad Portugal i Litva ne dijele gotovo nikakve zajedničke prijetnje i interese? Tu bi aporiju trebala dokinuti solidarnost. Nju razaraju članice poput Mađarske, dok radikalno desne i lijeve stranke, primjerice u Francuskoj i Njemačkoj, predviđaju vraćanje EU na razinu jedinstvenog tržišta, uklanjanje SAD-a iz europske sigurnosne slike – što je proces u tijeku – i sklapanje sigurnosnog dogovora s Rusijom koji bi predstavljao razaranje NATO-a.
Ugledna konzultantska tvrtka Eurasia Group u sliku uključuje i Ujedinjenu Kraljevinu pa tumači: “Sve tri riskiraju u najboljem slučaju paralizu, a u najgorem destabilizaciju. Posljedice neće ostati ograničene: sposobnost Europe da se uhvati u koštac sa svojom ekonomskom krizom, ispuni sigurnosni vakuum koji ostavlja američko povlačenje i održi Ukrajinu u borbi bit će narušena”. Otklizavanje tri važne europske države u tom smjeru otvara prostor ostvarenju scenarija na koji je upozorio Jean-Noël Barrot.
Konvencionalno vojno nikad slabija Rusija uspjela je propagandom izgraditi poziciju nesavladivog protivnika Europi, stvorivši narativ da je Europa toliko slaba da bi je Moskva pregazila. Europa je u to povjerovala i taj osjećaj nemoći (Što ćemo bez SAD-a?) mora nadići kako bi mogla graditi uvjerljivu i održivu sigurnost
Navedenom popisu prijetnji treba dodati europske ekonomske teškoće, od dugog razdoblja niskog rasta, energetske ovisnosti o vanjskim izvorima, birokratizacije koja prečesto guši inicijative i ostvarenja planova do gubitka konkurentnosti. Zbog rekonfiguracije globalnog trgovinskog poretka EU gubi važan alat koji joj je davao geoekonomsku, a u određenoj mjeri i geopolitičku moć, “Brussels Effect” kako ga je nazvala američka profesorica Anu Bradford, sposobnost nametanja standarda koje multinacionalne kompanije prihvaćaju na globalnoj razini.
“Europa mora povećati izdvajanja za obranu, zadržati Ameriku na svojoj strani, potaknuti ekonomski rast i suočiti se s golemim deficitima, iako štednja riskira jačanje potpore krajnje desnim strankama, a želi ostati vodeći zagovornik slobodne trgovine i zaštite okoliša. Ne može sve to učiniti odjednom”, sagledava Michel Duclos iz Instituta Montaigne i upozorava da se, što god se dogodilo, Putin neće zaustaviti. “Prekid vatre u Ukrajini bio bi samo stanka u njegovoj široj kampanji novog iscrtavanja geopolitičke karte Europe u odnosu na onu nakon završetka hladnog rata”, zaključuje.
Njemački ministar obrane Boris Pistorius ocjenjuje da je budućnost Ukrajine blisko povezna s europskom jer bez čvrstih sigurnosnih jamstava Kijevu “nećemo imati nikakvih jamstava vlastite sigurnosti”. Potvrdilo je to istraživanje Europskog sveučilišnog instituta (EUI) spoznajom da bi “ruski mir [mirovni sporazum koji bi prihvatio sve ruske uvjete u Ukrajini] signalizirao da EU ne može oblikovati vlastito sigurnosno okruženje niti odvratiti buduće prijetnje iz Rusije”. Nathalie Tocci tumači da Ukrajina predstavlja vrata koja sprečavaju da hibridni rat, koji već bjesni u Europi, preraste u mnogo ozbiljniji vojni napad.
U stvaranju nove europske sigurnosti treba uzeti u obzir Duclosa – ne može sve odjednom, postoje prioriteti, ali mnogo može usporedo. Trenutačni imperativ je početak dijaloga s Rusijom glede Ukrajine kako se Lavrovljeva prijetnja, dogovor Moskve i SAD-a o Europi, ne bi ostvarila. Putin je 18. prosinca poručio: “Naravno, u ovom kontekstu je osmišljavanje novog sigurnosnog okvira za Europu sasvim pravodobno. U vrijeme prije raspada Sovjetskog Saveza u Europi su postojali pametni ljudi, uključujući čelnike njemačke Socijaldemokratske stranke. Uzmimo za primjer Egona Bahra (kreator Ostpolitik koju je pokrenuo kancelar Willy Brandt, op. Ž. T.). Predložio je uspostavu novog sigurnosnog sustava u Europi bez proširenja NATO-a. Uključivao bi SAD, zemlje istočne Europe i Rusiju kako bi se osigurala uključivost, a da nitko ne bude doveden u škripac”.
Cilj je bjelodan, slabljenje NATO-a ograničavanjem samo na zapadni dio Europe. Istok je mokri Putinov san od raspada Varšavskog ugovora. S Rusijom pregovarati moramo, trebalo je početi ranije, svakako prije nego što je počeo Trump oduzevši nam taktičku prednost. Putin je čekao Trumpa, nesporno, ali postojali su mamci kojima ga se moglo privući pregovorima. Na umu treba imati da Rusija, ako i pristane na sporazum samo s Europom, neće držati do potpisa na tom papiru koji bi trebao biti građen na dobroj volji Helsinkija uzimajući u obzir nove okolnosti.
Među njima su, primjerice, uloga Bjelorusije kao produžene ruke Rusije i pozicija ruske enklave Königsberg, koju Moskva naziva Kalinjingrad, gdje je smješteno raketno oružje (Iskander) sposobno nositi nuklearne bojeve glave. Pitanje rasporeda vojnih snaga uz granice važna je točka jer Europa ne smije odustati od zajedničkih snaga u baltičkim zemljama koje predstavljaju zaštitni mehanizam u slučaju mogućeg ruskog napada. Slijede i pitanja plovidbe Baltikom i Crnim morem te Arktik.
Vjerojatno bi se na planu takvog sporazuma mogao postići konsenzus većine država Europe. “Kao što se vidi iz pružanja vojne pomoći Ukrajini, EU i članice protive se uspostavi ruske hegemonije koja se proteže na određivanje ekskluzivnih sfera utjecaja unutar Europe”, jedan je u nizu zaključaka studije koju su početkom studenoga objavili njemački Institut međunarodnih i sigurnosnih poslova (SWP) i francuski Institut strateških istraživanja (IRSEM). “Najvjerojatnijim se ne čini naglo američko povlačenja iz NATO-a i jamčenja europske sigurnosti, nego postupno gubljenje interesa bez koherentnog plana smanjenja”, objašnjavaju.
Iako je razumljivo da SAD ne može u kratkom roku povući sve elemente sigurnosne prisutnosti u Europi, veća je pogibelj ako ih ne stavi Europi na raspolaganje, kao što smo vidjeli kad je Ukrajini na nekoliko dana obustavio pristup obavještajnim podacima. Njemačko-francuska studija zaključuje: “Traženje odgovora što u praksi znači ‘europski stup‘ NATO-a bit će ključno u nadolazećim godinama”. Europski stup, ako se dogovori s Kanadom ostvare, a u tom se smjeru ide, ostao bi transatlantski uz snažno arktičko obilježje.
Kad je riječ o EU i njezinoj budućnosti, konačni cilj mora biti, koliko god već izlizano zvučala, strategijska autonomija i otpornost na svim razinama. Plan EU više brzina već se ostvaruje, ali u skromnim razmjerima. Unutar članica postoje skupine koje zagovaraju jaču integraciju i, u skladu s planovima koje je Jean-Claude Juncker, bivši luksemburški premijer i predsjednik EK, iznio 2017. godine, trebalo bi im omogućiti da s tim u skladu nastave. Sve je više sub-EU zajednica koje dijele zajedničke interese – podsjećam na geografske zadanosti koje ograničavaju unutarnje jedinstvo, među kojima posebno mjesto ima NB8, skupina nordijskih i baltičkih zemalja koju ujedinjuje jedinstveni strah od Rusije i kontrola Baltika. Inicijativu triju mora čine srednjoistočne članice EU, u skupini MED9 su sredozemne.
Jačanje regionalnih skupina nije loša vijest, osobito ako djeluju unutar zajedničkog sustava koji uključuje zemlje predane europskom jedinstvu, odvraćanju Rusije, traženju trgovinske ravnoteže s Kinom i redefiniranju partnerstva sa SAD-om – sržna Unija koja uključuje i vrijednosti. Ostale mogu biti dijelom EU, ali s manjim pravima. U takvom raspletu Portugal i Litva ostaju vezani zajedničkim vrijednostima i solidarnošću, jačajući vlastite pozicije članstvom u takvoj EU.
Nicoletta Pirozzi (IAI), u tekstu objavljenom u zborniku “Veliko raspetljavanje” nakon konferencije održane u Oxfordu, upozorava da će se “Europa uskoro morati suočiti s granicama svojeg ‘mirovnog projekta‘, stvarajući novu sigurnosnu paradigmu utemeljenu na suradnji, strateškoj odgovornosti i otpornosti … iskustvo posljednjih godina pokazalo je da je postavljanje europske obrane iznad nacionalnih suvereniteta nedostižno. Istodobno se pokazalo da je i postupanje konsenzusom 27 država u posebnim međuvladinim tijelima slijepa ulica zbog stalne strateške razlike i specifičnih političkih prioriteta vlada članica. Stoga se čini da je jedini realni način napretka u ovom sektoru diferencirana suradnja manjih skupina članica”.
Fragmentacija i regionalizacija karakteristike su novog svijeta, NATO i EU moraju ih iskoristiti maksimalno i optimalno u svoju korist čuvajući zajedničku strukturu
Susan Stewart iz SWP-a vidi minilateralne ili ad hoc formate “svojevrsnim mostom u razdoblju kada su određene organizacije možda paralizirane jer im je za funkcioniranje potreban konsenzus, a nemamo vremena čekati da se ostvari. Stoga je nužno da zemlje istomišljenice surađuju u određenim područjima i da se koristimo kombinacijom minilateralnih skupina. Nadati se da će djelovati u sinergiji jedna s drugom, velike i male”. Takve grupacije već postoje i u NATO-u, primjerice Zajedničke ekspedicijske snage sjevernih članica pod vodstvom Londona. Koalicija voljnih također.
“Ostaje vidjeti hoće li ovi različiti formati uhvatiti zamah i kako će surađivati s NATO-om i EU. Omogućuju zaobilaženje zahtjevnih uvjeta za postizanje konsenzusa u većim organizacijama, čime se osiguravaju brži i fleksibilniji odgovori na određena vojna i politička pitanja. Ako SAD pokaže volju usklađivanja s ruskim interesima i stavovima umjesto s interesima i stavovima Ukrajine, Europa će se suočiti s produljenom nestabilnošću. Takav bi scenarij doveo do Europe u kojoj razine sigurnosti variraju od zemlje do zemlje,” zaključak je studije SWP/IRSEM-a.
Marc Champion je krajem prošle godine u Bloombergu pisao da je “realističan cilj EU nastanak ‘rebalansiranog NATO-a‘. Kad Europa i Ukrajina budu mogle samostalno odvratiti oslabljenu Rusiju, američko jamstvo sigurnosti utvrđeno u članku 5. više ne bi bilo temelj Saveza. NATO bi se oslanjao na interoperabilnost, koordinirano planiranje i zajedničke sposobnosti među europskim članicama i Ukrajinom (i Kanadom, dodajem)”. “Nova bojišnica NATO-a sastoji se od tri podregije: europskog Arktika, Baltičkog mora i Crnog mora.
Iako svaka regija ima svoju posebnu dinamiku, sve se suočavaju s prijetnjom potencijalne ruske agresije i povećanim rizikom širenja rata u Ukrajini. NATO bi trebao iskoristiti trenutačni zamah nametanjem teških strateških dilema Rusiji u svakoj podregiji te stvaranjem ‘agregirane odvraćajuće moći‘ na cijeloj bojišnici, zasnovane na snažnim podregionalnim odvraćajućim i obrambenim stavovima”, tumači Finski institut za međunarodna pitanja (FIIA). Champion zaključuje: “Ključ je učiniti Europu – a ne [samo] EU – pogonskom snagom diplomacije i projekcije tvrde moći.” Ubacio sam tekst u uglatim zagradama jer Champion je Britanac svjestan pogreške Brexita.
Cilj je ostvariv, ali Pirozzi upozorava na potrebu kulturne bitke za europsku obranu čiji uspjeh ovisi “o poticanju zajedničkog razumijevanja među građanima i čelnicima da ulaganje u sigurnost nije čin militarizacije, nego sredstvo očuvanja mira, demokracije i suvereniteta u sve nestabilnijem svijetu”. Konvencionalno vojno nikad slabija Rusija uspjela je propagandom izgraditi poziciju nesavladivog protivnika Europi, stvorivši narativ da je Europa toliko slaba da bi je Moskva pregazila. Europa je u to povjerovala i taj osjećaj nemoći (Što ćemo bez SAD-a?) mora nadići kako bi mogla graditi uvjerljivu i održivu sigurnost. Hiski Haukkala, čelnik FIIA-e, upozorava kako nužnost da Europa prihvati veću odgovornost za vlastitu sigurnost “predstavlja golem filozofski i politički preokret te financijski teret”.
Steven Everts, šef Instituta Europske unije za sigurnosne studije, smatra da se Europa, paralizirana strahom od eskalacije napetosti s Trumpom, još uvijek nije u potpunosti oslobodila “psihologije slabosti” koja ju je dugo mučila. Rana Foroohar u The Financial Timesu piše kako je američki trgovinski pritisak na EU i Kinu mogao stvoriti širi okvir reforme globalne trgovine. “Umjesto toga, dobili smo isto kao i prije od Pekinga (Kina ima rastući trgovinski deficit s Europom) i preplašenu, paraliziranu EU, zaglavljenu između dviju ratujućih supersila”, zaključuje. “Europska slabost bolno je izložena. Njezin stav je reaktivna ovisnost, a ne strateška autonomija”, prosuđuje Nigel Gould-Davies iz Međunarodnog instituta strateških studija (IISS).
Straha se Europa može osloboditi ako nastavi graditi europsku digitalnu suverenost u kojoj ključnu ulogu imaju Akt o digitalnim uslugama (DSA) i Akt o digitalnim tržištima (DMA) ne samo zato što tehnološki divovi poprimaju karakteristike međunarodnih aktera dok umjetna inteligencija predstavlja izazov svih izazova u kojem ne smijemo izgubiti korak sa SAD-om i Kinom.
Ekonomska sigurnost na svim razinama mora jačati i dobra je vijest odluka o prekidu kupovine ruskih fosilnih goriva krajem ove godine, ali hoće li na to pristati Mađarska i Slovačka? Nije bitno, važno je da pristane većina članica (Bruxelles mora prestati inzistirati na jedinstvu kao ultimativnoj svrsi). Konačni cilj mora biti zelena tranzicija – na tome Kina aktivno radi – koja čini Europu energetski neovisnom pa onda neranjivom. Pozdraviti treba akcijski plan RESourceEU kojim se želi ubrzati i pojačati napore kako bi se osigurale dovoljne količine kritičnih sirovina koje uključuju rijetke minerale, a od posebne je važnosti paket o europskim energetskim mrežama s ciljem njihove modernizacije i proširenja kako bi se uklonila uska grla za integraciju obnovljivih izvora energije i poboljšala povezanost mreža pojedinih članica (sjetimo se nestanka električne energije u Španjolskoj i Portugalu u travnju 2025. koji je trajao gotovo deset sati).
Haukkala je bolno jasan, Europljani se suočavaju s “opasnošću potpune marginalizacije” ako ne shvate da stari načini djelovanja više ne daju potrebna rješenja. “Nesposobna u potpunosti iskoristiti svoju ekonomsku i trgovačku moć, Europa ostaje zapriječeni geopolitički igrač”, zaključuje Finac. Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, u Jutarnjem je predložio model koji u potpunosti zagovaram: “EU treba iskoristiti prijetnje Rusije i SAD-a za jačanje europskog federalizma da bi učinkovitije mogla odgovarati na takve ugroze”. Istodobno Kristijan Kotarski, profesor na Fakultetu političkih znanosti, na svom LinkedIn profilu pojašnjava da “EU treba balans između centralizacijskih i decentralizacijskih impulsa, a ne oslanjanje na fantaziju stvaranja federacije.
Potrebna nam je centralizacija u domeni obrane i sigurnosti te tržišta kapitala kako bi se stvorile ekonomije razmjera. EU treba istovremeno biti štit svojim članicama od vanjskih političkih i ekonomskih ugroza (kinetičkih i cyber ratova te predatorskih ekonomskih praksi). Istovremeno treba biti arena u kojoj se natječu različiti ekonomski modeli (članice trebaju biti slobodne odabrati različite porezne, migracijske i energetske strategije) jer je upravo komponenta natjecanja i odsutnosti prerigidne regulative iz jednog političkog centra stvorila uvjete za prosperitetnu EU”. Kratko: obrambena centralizacija, kako smo potvrdili, nije moguća, a energetska strategija mora biti centralizirana.
Iz ova dva razložna stava razumljive su teškoće s kojima se problematika europske sigurnosti suočava i zbog toga je prijeporno hoće li EU i NATO u novom globalnom poretku u nastajanju uspjeti pronaći mjesto koje odgovara našoj realnoj snazi i mogućnostima. Europa bi trebala biti treći pol svijeta, ali to nije svijet po mjeri Trumpa i Xija. Htio bih da uspijemo, ali nisam siguran u ishod, vjerojatnost za to bih stavio na 55 posto. Možda i previše ako se radikalno desna Alternativa za Njemačku približi vlasti. “Blizu teritorija EU potencijalni sukob na Zapadnom Balkanu – kroz obnovljeni sukob Kosova i Srbije ili secesionistički pritisak Republike Srpske u BiH – smješten je u nižim razinama i po vjerojatnosti i po utjecaju, što sugerira da stručnjaci EU sve više smatraju da je Unija prisiljena odmaknuti se od lokalnih kriza i djelovati kao geopolitički akter u areni velikih sila, koju prije svega oblikuju SAD, Kina i Rusija”, zaključuje EUI.
Fragmentacija i regionalizacija karakteristike su novog svijeta, NATO i EU moraju ih iskoristiti maksimalno i optimalno u svoju korist čuvajući zajedničku strukturu, ali djelujući i u užim okvirima u skladu s potrebama članica. Sve drugo vodi marginalizaciji i vjerojatnom krahu EU, najvažnijeg globalnog međudržavnog eksperimenta, i NATO-a, najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti. Odluke neće biti lake, ali potrebne su odvažnost i prilagodljivost i rezultat bi trebao biti pozitivan.
