Pucnjave, ubojstva, femicid, seksualno nasilje, zlostavljanje djece, vrećica droge na stolu ravnatelja jedne od najvažnijih zdravstvenih ustanova u državi… Život u Bosni i Hercegovini sve više nalikuje na krimi film. Tko nas vodi, tko nas liječi, koju dijagnozu ima ovo društvo, što je došlo na naplatu, čega je posljedica ovo što živimo? U komentaru i analizi događaja koji su obilježili dane iza nas, u Novom danu govorili su sociolog Samir Forić, psihoterapeutkinja Nermina Vehabović Rudež i novinar Dejan Šajinović.
Na pitanje da prokomentira trenutna zbivanja u zemlji, uključujući brojne afere i tragedije koje su obilježile proteklo razdoblje i potresle javnost, Šajinović uspoređuje cijeli splet događaja sa šahovskim turnirom u ludnici, gdje su sudionici pacijenti, povlačeći tako paralelu sa suludošću stvarnosti u BiH.
“Misle da mogu sve raditi nekažnjeno, osjećaju se slobodno. Treba reći istinu u ovoj zemlji, koliko se nekomu sviđala ili ne sviđala – za sve što se događa krivi smo mi, građani BiH. U svim strukturama, od sveučilišta, medija, intelektualaca, mi smo krivi jer trpimo to što nam se događa”, smatra Šajinović.
Dokad će se nastaviti ovakva situacija?
“Dok se javnost ne probudi i ne kaže: ‘dosta je ovog cirkusa’, ovo će se nastaviti. Svi mi bit ćemo kao na nekom turniru šaha u ludnici gdje pokušavamo razumno komentirati, sve je suludo i izgubilo je smisao, što god da kažemo, ne znam što može pomoći da se stvari razjasne”, poručuje.
“Ono što je normalno u BiH, na drugim mjestima nije”
Psihoterapeutkinja Vehabović-Rudež smatra kako je jako važno da razumijemo da je normalnost kategorija koju čine ljudi te da ono što je normalno u BiH, nije normalno drugdje.
“Mi sve prilagođavamo kao ljudi onom što kao ljudi i činimo. Imate broj ljudi koji traže podršku i pomoć jer se ne mogu nositi s onim što se događa, drugi su napravili neku vrstu prilagodbe – živim svoj život ili odlazim negdje. Kao društvo smo pristali, jer nam se sve čini devalvirano, bezuspješno; što god pokrenemo, čini se da promjena nije moguća. Nada je ono što bi trebalo biti u svakom čovjeku da bismo krenuli naprijed, da kažemo: ‘ima nade’, ali moramo se odlučiti na neku promjenu”, pojašnjava stručnjakinja.
Kada su u pitanju prosvjedi kojima svjedočimo s vremena na vrijeme, smatra da su neučinkoviti s obzirom na to da se događaju, ali ne proizvode promjene. Ipak, smatra, promjena je moguća.
“Moj zadatak i ono u što vjerujem jest da se možemo mijenjati, možemo činiti društvo boljim. Samo uzaludno pisanje na društvenim mrežama, davanje svojih laičkih i vrlo često neutemeljenih mišljenja koja se brzo šire… Imate mogućnost da vam određeni ljudi na društvenim mrežama nude rješenja za femicid, drogu, nasilje… oni daju upute, stručnjaci su sklonjeni u stranu, a znanje i kvaliteta ne vrijede”, upozorila je.
Iz kuta sociologa, Forić smatra da društvo ipak reagira – ljudi izlaze na ulice te, iako možemo reći da su brojke beznačajne, “indikativno je da postoji vrsta osjećaja i društvenog pritiska da se reagira”.
“Mi stvari normaliziramo u trenutku kada na njih ne reagiramo, kada postanu institucionalna rutina kao što je korupcija. Ovdje radimo drugu stvar – reagiramo, učimo artikulirati negativno mišljenje za sve ovo, i ovo što sad radimo u smislu javnosti ili medija, obrazujemo građanstvo kako poimati sve ove stvari”, navodi Forić, izvješćuje N1.
/Desk/










