Osam je godina studirala u dvije države, a već dvije godine čeka nostrifikaciju diplome.
Bolivijska liječnica Gabriela Ximena Cortés Siles u čekaonicu Liječničke komore u Zagrebu stigla je s ravno 280 stranica dokumentacije: dvije diplome, opsežan plan studija medicine, potvrdu o obavljenoj liječničkoj praksi, potvrdu o etičnom radu i hrvatsku putovnicu, piše jutarnji.hr.
Nakon šest godina studija medicine u Boliviji i jedne godine poslijediplomskog u Španjolskoj ispada da joj sva ta dokumentacija u Hrvatskoj ne vrijedi mnogo. Učenje jezika, prikupljanje i prevođenje dokumenata, čekanje i obilaženje stručnih udruga i ministarstava, sve je to prošla ili je tek čeka. Nitko joj ne može reći koliko će proces nostrifikacije trajati, i to traje već dvije godine.
Želim ostati u Hrvatskoj, ali tužna sam jer se ne mogu baviti svojim poslom – govori nam uz produženu kavu tridesetogodišnjakinja koja se sada našla u poznatom hrvatskom birokratskom limbu.
Radi u skladištu
Sada Gabriela radi u skladištu. Otkako je stigla u Hrvatsku prije dvije godine, radila je razne fizičke poslove, od pizzerije, pekare, kafića do slastičarnice. Ništa joj to nije problem. Dobar doktor kreće se među ljudima i uči o njima, govori si. Ali njezin je tempo iscrpljujući: dva sata predavanja iz hrvatskog jezika, šest sati je na poslu, potom šest sati online predavanja iz područja medicine: kardiologija, onkologija, kirurgija. Sluša predavanja ponovno, samoinicijativno, radi ponavljanja.
U Hrvatsku je doletjela bez kofera: ‘Dečka sam našla u prvom izlasku! Odgojena sam u uvjerenju da je ovdje bolji život…‘
Strahujem, jer znanje se zaboravlja ako se ne koristi. Imati tolike godine rupu u CV-u profesionalno je samoubojstvo.
Kao brojni potomci hrvatskih doseljenika, kojih je samo u Južnoj Americi 850 tisuća, dobila je stipendiju za učenje jezika. Osjetila se spremnom razgovarati s liječnicima u komori na hrvatskom, pa se tamo nedavno uputila. Rekli su joj da će, od trenutka polaganja razine jezika B2 u siječnju naredne godine, sam proces čitanja dokumenata trajati godinu dana. Što dalje, ne zna se, svaki proces je individualan.
Zaista vjerujem da će sve biti u redu. Ali, ta neizvjesnost stvara mi grč – govori nam mlada liječnica.
Osim sestre, obitelj nije vidjela već dvije godine. Štedi novac za ovu hrpu papira koja stoji na stolu ispred nas. Prijevod kod ovlaštenog sudskog tumača košta minimalno 15 eura po stranici. Njih 280 koštat će kao gotovo tri prosječne plaće. Kad izgubi nadu, sjeti se bake
Nema prečaca za Gabrielu. Iako su svi iz Liječničke komore voljni pomoći, birokracija ne poznaje finese. Pitala je za standardizirani test kojim bi dokazala znanje, međutim ne postoji takav mehanizam. Nesigurnost joj stvara to što ne postoje nikakve smjernice ni upute. Nema statistika kako završavaju procesi po južnoameričke liječnike. Proces nije digitaliziran, pa se ne može znati u kojoj je fazi prijava. Dok slaže pakete u hrvatskom skladištu, može jedino čekati i nadati se najboljem.
A nisam jedina. Svaki dan oko sebe na satima hrvatskoga gledam farmaceute, medicinske sestre i liječnike u istoj situaciji. Mnogi odlaze zbog duge birokracije, i to me obeshrabruje.
Liječnici odlaze
Dvoje od četvero liječnika porijeklom Hrvata, samo iz njezine jezične grupe, napustilo je Hrvatsku. Jedan je otišao u Njemačku, gdje je već na specijalizaciji. Iako je i njemački proces težak i skup, jasno je razrađen: od standardiziranog stručnog testa, testa medicinskog jezika i kraće birokracije. Drugi je otišao u Španjolsku. Logičan korak, osim istog jezika, procedura se obavlja u potpunosti online za južnoameričke doktore. S hrvatskom putovnicom sve te opcije ima i Gabriela. Međutim, ona želi ostati.
Ljudi općenito imaju predodžbu da sam se ja kao Latinoamerikanka htjela domoći Europe radi boljeg života. Ne. Ja želim živjeti u Hrvatskoj, u kulturi koja je moja vlastita i zemlji koju volim.
Kao djevojčici, o Hrvatskoj joj je pričala baka. Sjeća se priča o Jadranu, plesova u Matici hrvatskoj i hrvatskih riječi. Baka ih je znala samo nekoliko jer je rođena u Boliviji. U tadašnju zemlju u gospodarskom cvatu zbog ruda srebra, cinka i kositra bakini roditelji emigrirali su s Brača. Početkom 20. stoljeća samo je u Boliviju stiglo 10-20 tisuća Dalmatinaca. Neki, poput Gabrieline bake, nikad nisu izgubili doticaj s korijenima.
U našoj kući kava se pila dugo. Kuhala se blitva s krumpirom i pekla riba na gradelama. Bilo je osvježenje doći u zemlju gdje svi rade isto.
Baka je oduvijek htjela doći ovamo. Nažalost, Hrvatsku nikada nije vidjela, rasplakala nam se Gabriela. Umrla je lani, nakon što se naglo razboljela. Gabriela je željela otići k njoj, iako je karta koštala više od 3000 eura. Smislila bi nešto, posudila novac, ali sve se odvilo jako brzo.
Nije zdravo živjeti za tuđe snove, ali ja imam toliku ljubav prema ovoj zemlji jer mi ju je usadila osoba koju sam voljela.
“Korak po korak”
Ali nije to samo sentiment. Prestravila se neki dan kad je u trgovini izgubila mobitel. Kad se vratila, bio je tamo gdje ga je ostavila. I zato voli Hrvatsku. Voli je i zato što joj kolege svaki dan rastumače barem jednu riječ koju ne zna, što joj poslodavac prilagodi raspored, što prijatelji Hrvati ogorčeni njezinom situacijom pokušavaju naći rješenje.
Ali, korak po korak, govori si Gabriela kako iskaču novi problemi. Osim sestre, obitelj nije vidjela već dvije godine. Štedi novac za ovu hrpu papira koja stoji na stolu ispred nas. Prijevod kod ovlaštenog sudskog tumača košta minimalno 15 eura po stranici. Njih 280 koštat će kao gotovo tri prosječne plaće. Kad izgubi nadu, sjeti se bake.
U idealnim uvjetima, nada se nostrifikaciji za nešto više od godinu dana. Tada, o svom trošku planira upisati sate stručnog hrvatskog za medicinu. Zanimljivo, Hrvatska liječnička komora ne uvjetuje polaganje medicinskog jezika, to je na volju stranog liječnika. Gabrielin je plan potom specijalizirati psihijatriju.
U medicini, sve je dosta logično. Razumijemo živčane impulse, kontrakcije mišića i pokrete potrebne za podići ovu šalicu kave. Um ne možemo pokazati prstom, ne znamo gdje je, zato to područje želim istraživati.
Da želi biti doktorica, znala je od srednje škole. Otac je dobio posao u Sjedinjenim Državama, pa je tamo upisala izborni sat anatomije. Sve joj je to bilo fascinantno i počela se zaljubljivati. Presudila je epizoda “Dr. Housea”, kad je rekla: Okej, to je to. Bila je jedna od pet posto primljenih na Sveučilištu Mayor de San Simón naredne godine. Na šestoj godini medicine uvjerila se da je posao liječnika daleko od američke popularne serije. Ipak, ništa manje zadovoljavajuć.
Godina prakse bila mi je mentalno i fizički zahtjevna. Ali, nekako je brzo prošla i duboko je ispunjavajuća.
Najstroža praksa
Bolivijski liječnici prolaze jednu od najstrožih praksi na svijetu, takozvanu “año de provincia”. Nakon državnog ispita, u ruralnim područjima i bolnicama mladi doktori provode punu godinu bez slobodnih dana, blagdana i vikenda. Obnašaju ulogu seoskog liječnika, potom bolničkog praktikanta gdje upražnjavaju brojne grane medicine: od pedijatrije, interne medicine, kirurgije, ginekologije nadalje. Sve je to prošla i Gabriela.
Tada sam se bavila u realnoj situaciji svime što sam učila prethodnih godina, nešto sama, nešto pod nadzorom.
Svoju liječničku dužnost obavila je u gradiću Catachilla Alta na 3000 metara nadmorske visine. Svaka tri dana imala je smjenu od 36 sati. Smjene prije i poslije trajale su osam sati te ih je provodila u bolnici u obližnjem gradu, pod mentorstvom. Vidjela je razne slučajeve: od glavobolja, viroza, infekcija, preko pedijatrijskih pregleda do ozljeda uzrokovanih poljoprivrednim strojevima. Pratila je slučajeve dijabetesa, hipertenzije i tuberkuloze.
Prošla je to i njezina mlađa sestra, također liječnica. I ona je stigla u Hrvatsku ove godine. Međutim, čitav proces kroz koji prolazi njezina sestra odvraća je od učenja odveć teškog jezika. Nekada Gabriela ne zna kako da je utješi.
Voljela bih da Hrvatska prepozna kvalitetu južnoameričkih liječnika i utvrdi jasan i jednostavan proces dobivanja licence. Vjerujem da ovom društvu više možemo doprinositi kao liječnici – zaključuje Gabriela.
