Pionirka performansa govori o svojoj upravo otvorenoj izložbi u Veneciji — i zašto želi da se publika isključi s mobitela.
Oči Marine Abramović izgledaju gotovo isto kao i 2010. godine, kada su u nijemom pogledu zadržale više od 1.500 ljudi tijekom njezinog povijesnog performansa „The Artist Is Present“ u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) — djela koje je pomoglo učvrstiti njezin status pionirke umjetnosti performansa.
Umjetnica rođena u Srbiji s adresom u New Yorku, koja ove godine navršava 80 godina, ovog je tjedna postala prva živuća žena kojoj je ukazana čast velikom izložbom u Gallerie dell’Accademia u Veneciji, gradu u kojem je 1997. godine osvojila glavnu nagradu na Bijenalu. Nova izložba, koja traje do listopada, poziva posjetitelje na interakciju s nizom „prijelaznih objekata“, uključujući kristalne strukture i minerale, aktivirajući ono što Abramović opisuje kao „prijenose energije“. Izložba također uključuje reizvedbu jednog od njezinih najpoznatijih performansa od strane drugih umjetnika, uz prikaz njezine verzije „Pietà“ — izvedene s dugogodišnjim partnerom Ulayem — predstavljene uz istoimeno Tizianovo remek-djelo.
U razgovoru za Reuters uoči otvorenja, Abramović govori o tome kako pokušava pomaknuti fokus s umjetnika na publiku te o izazovu zadržavanja pažnje u doba neprestanih distrakcija.
Kakav je osjećaj predstaviti ovu izložbu u Veneciji, gradu koji vam je toliko značio?
Venecija je svojevrsni dom kojem sam se vraćala toliko godina, počevši od moje 12. godine, kada sam prvi put došla s majkom iz bivše Jugoslavije. Ona je radila u Ministarstvu kulture i njezina je dužnost bila doći u Veneciju vidjeti Bijenale. Bila sam mlada, već sam slikala kao dijete, pa je dolazak u Veneciju bio poput novog svijeta.
Kada ste se prvi put odlučili odmaknuti od slikarstva i početi raditi s nekonvencionalnim medijima?
Na početku karijere uglavnom sam prikazivala svoje snove. Kasnije sam se fokusirala na oblake. Jednog dana nebo je bilo apsolutno čisto i vidjela sam nekih 12 mlaznjaka koji su stvarali te nevjerojatne linije i crteže. Bila sam fascinirana. To je bila neka vrsta otkrivenja. Pomislila sam: „Zašto moram ići u studio i igrati se nečim što je dvodimenzionalno kad zapravo mogu tražiti od vojske da mi daju avione za crtanje?“ Mogu koristiti vatru, mogu koristiti vodu, mogu koristiti vlastito tijelo. Otišla sam u vojnu bazu i pitala bi li mi dali avione. Nazvali su mog oca i rekli: „Kćer vam je potpuno luda, vodite je kući.“ To se dogodilo ranih 1970-ih i bio je to trenutak u mom životu kada više nisam htjela ići u studio. Željela sam raditi sa svojim tijelom.
Publika je stalni element vašeg rada. Kako se taj odnos s publikom razvijao tijekom vaše karijere?
U ranoj fazi ja sam bila subjekt i objekt rada. Ja sam bila ta koja izvodi pred javnošću. To se događalo cijelo vrijeme, sve do „The Artist is Present“. Nakon tog performansa shvatila sam duboku istinu: u ovom stoljeću publici je dosta samo gledanja umjetnosti. Publika želi biti dio iskustva; sudjelovati na mnogo aktivniji način. To je bio jedini razlog zašto stolica ispred mene nikada nije bila prazna. Publika je bila tamo danonoćno, čak su spavali ispred muzeja čekajući na red da sjednu sa mnom.
Jedini način na koji publika može doživjeti performans je ako ga sami izvode. Dakle, ova izložba, „Transforming Energy“, temelji se na sudjelovanju javnosti. Publika je ta koja mora dovršiti djelo sudjelovanjem i proživljavanjem.
Sada smo u svijetu kojim dominiraju ljudi koji skrolaju po mobitelima, društvene mreže i vrlo kratak raspon pažnje. Mislite li da će ljudi moći posvetiti puno vremena venecijanskoj izložbi?
To je bilo upravo pitanje koje sam si postavila kada je izložba otvorena u Šangajskom muzeju moderne umjetnosti 2024. godine. Za kinesku mladu generaciju telefon je dio tijela. Snime fotografiju, odu kući i tek onda gledaju ono što su zapravo došli vidjeti, a da to uopće nisu doživjeli. Ali oni su također vrlo disciplinirani. Rekli smo im: nema telefona, stavite slušalice kako biste blokirali zvuk. Postojala su vrata koja su morali otvarati i zatvarati vrlo polako. Samo ta radnja otvaranja i zatvaranja vrata, tri sata… i znate što? Učinili su to.
Zašto ste to tražili od njih?
Ono što je zanimljivo kod te vježbe je proces u vašem umu. Na početku vam je dosadno. Zatim mislite: „Ova umjetnica je potpuno luda. Zašto bih uopće ovo radio?“ Ali onda, kada kažete sebi: „Radit ću to bez obzira na sve“, nešto se dogodi. To postaje portal za otvaranje svijesti, drugu dimenziju, drugi prostor i vrijeme. U tome se krije transformacija.
Netko bi mogao pomisliti da zapadni Europljani možda nisu toliko disciplinirani.
To je veliko pitanje: što će se dogoditi s talijanskom publikom? Ali ovdje na izložbi imamo moderatore koji vam priđu, nježno vas uzmu za ruku, odvedu do različitih instalacija, zamole vas da zatvorite oči, stavite slušalice i ne fotografirate.
Bol i fizička izdržljivost stalno su obilježje vašeg rada — osobito u performansu „Rhythm 0“ iz 1974., gdje ste kontrolu nad svojim tijelom prepustili publici na šest sati. Kako se taj odnos prema boli razvijao?
U početku je to bila fizička bol. Željela sam znati koje su moje fizičke granice boli. Ako uprizorite bolno iskustvo pred publikom, prođete kroz njega i oslobodite se straha od boli, tada postajete dobar primjer publici. Ako ja to mogu, možete i vi. Fizička bol je uvijek velika tema. Ali onda shvatite da možete kontrolirati bol i nositi se s njom ako se ne bojite. Ono s čime se u karijeri puno teže nosim je emocionalna bol. Još uvijek nisam shvatila kako s njom izaći na kraj. Emocije su toliko dublje i teže za obradu.
Koji je bio najteži otpor koji ste morali prevladati da bi performans postao priznat u široj javnosti?
Mišljenje javnosti, medija i muzeja. Uvijek se govorilo da performans uopće nije oblik umjetnosti. Da sam te kritike shvaćala ozbiljno, nikada ne bih izašla iz kuće. Ali od samog početka karijere bila sam apsolutno sigurna da sam u pravu.
Koji je najtransformativniji oblik performansa?
Dugo trajanje. Publika dođe, gleda i ne može vjerovati da se to događa. Zatim počnu dovoditi prijatelje. Prijatelji dovode druge prijatelje. Tako to postaje neka vrsta žive zajednice. Izvedba od tri mjeseca u muzeju (kod „The Artist is Present“) savršen je primjer. Imala sam ljude koji su dolazili mnogo puta samo da sjede sa mnom. Jer performans je snažno emocionalan. Dotakne vam srce, dotakne vam utrobu. Ako nešto traje 8 ili 10 sati dnevno tijekom tri mjeseca, pokazujete svoje pravo ja; pokazujete ranjivost. I to dira publiku.
„Publici je dosta samo gledanja umjetnosti. Publika želi biti dio iskustva; sudjelovati na mnogo aktivniji način.“ – Marina Abramović
Transformirate li se još uvijek ili se u ovoj fazi života više osjećate u fazi refleksije?
Postoji granica tijela koje stari, ali istovremeno se svakog dana budim s novim idejama koje želim ostvariti. Za mene je pitanje koliko vremena stvarno imam — ne da ga trošim na gluposti, već na kreativno vrijeme — i ono što doista znam jest da je publika postala veliki fokus mog rada, jer želim da oni dožive ono kroz što sam ja prošla.
