Inspirativna i posvećena, ona koja nesebično prenosi pozitivne energiju za druge – ovo nisu tek tako izabrane riječi jer ova mlada žena to, jednostavno – jest. Stoga je upravo, kao prva priča naše rubrike Samo Dobre Stvari – Sunčica Selak. Mlada Mostarska, energična i uporna sportašica, trkačica koja izaziva svoje sportske granice, nježna majka i supruga, posvećena medicinska sestra koja brine o najslabijima, malenima na intezivnoj dječjoj skrbi, ali i mlada žena koja pridaje pažnju njezi tijela i ljepoti.
Starije generacije možda Sunčica podsjeća na prekrasnu i atraktivnu, zlatnu i srebrnu olimpijku, američku atletičarku Florence Griffith-Joyner, najbržu ženu u povijesti atletike čiji rekordi su još uvijek neoboreni. Ali, Sunčica je maratonka. Nadamo se kako će njena priča inspirirati i otvoriti neke nove vizije, motivirati i neke nagnati na ‘izazivanje izazova’…
Od kud strast prema trčanju?
“Moja ljubav prema trčanju traje već punih godinu dana. Nakon poroda sam osvijestila da sam sposobna za čudesne stvari i velike događaje. Jednog nedjeljnog popodneva, dok sam šetala svoju (tada) bebu, kao grom me pogodila ideja da se prijavim na Mostarski polumaraton. Tu je sve počelo. Nisam imala nikakav plan – pripreme, treninzi i prehrana tekli su po osjećaju. Mostarski polumaraton je moja prva službena i najposebnija utrka. To je moj grad i tu su moji ljudi. Imala sam tremu pred start, ali svakim korakom sam se sve više osjećala da baš tu pripadam. Fascinirao me duh i energija kroz tih 21.097 metara. Sljedeći planovi uključuju maraton (42,2 km).
Znam da su potrebne ozbiljne pripreme, ali vjerujem da je najvažnije da to radim srcem. Velika mi je želja jednog dana istrčati maraton u New Yorku.
Kako sa sportom uspijevate uravnotežiti i ostale obveze, obitelj, prijatelji, posao?
Moji dani rijetko su isti. Radim kao medicinska sestra na dječjoj intenzivnoj skrbi u SKB-u, što uključuje dnevne i noćne smjene po 12 sati. Zato ustajem u 5 ujutro kako bih imala vrijeme samo za sebe – najčešće odmah obučem šorts i odradim trening. Poslije slijedi kava i spremanje za posao, sve u mirnoj atmosferi, jer znam da sam dan započela tako što sam sebe stavila na prvo mjesto. Imam veliku podršku obitelji, bez kojih bi bilo nemoguće završiti fakultet, raditi u bolnici, šminkati i istovremeno biti majka. Svaki dan učim fokus: kad sam kući – da sam prisutna žena i majka, kad sam na poslu – da sam posvećena sestra, kada trčim – da sam trkačica, a kad šminkam – da dam najbolje od sebe. Instagram je za mene samo usputni hobi, moj virtualni dnevnik.
Naravno, bilo je trenutaka kada sam mislila: “Ovo je prevelik zalogaj, teško je, treba mi odmora.” Ali ti dani su upravo oni koji me jačaju i dokazuju da nema mjesta za riječ “nemoguće”.
Reklo bi se da je trčanje neuobičajen izbor i prava rijetkost?
Trčanje je, za mene, više mentalna nego fizička borba. Tijelo ide dok mu glava govori da ide. Kroz trčanje sam riješila mnoge probleme, nesigurnosti, stres, pa čak dobila i kreativne ideje. A ponekad samo uživam u glazbi i osjećaju slobode. Veliku ulogu u svemu imalo je i majčinstvo. Često sam slušala rečenicu: “Vidjet ćeš kad budeš imala svoje dijete.” To je u meni probudilo inat da dokažem suprotno. Bitna sam sebi, bitna sam svojoj obitelji i ne želim da me takvi stereotipi sputavaju. Posebno jer znam da moja kćerkica promatra i oponaša mene. Želim da ponavlja samo ono što će joj donijeti dobro u životu.
Mora se priznati da ste vi za mnoge inspiracija…
Na Instagramu sam počela dijeliti priče o treninzima, misleći da je to samo moj dnevnik napretka. Međutim, ubrzo su počele stizati poruke podrške, pitanja i pohvale. Upoznala sam brojne trkače i postala dio Mostar Half Marathon Runners Team-a. Posebno me dirnula situacija kada me prijateljica, koja se nikad nije bavila trčanjem, sustigla na šetnji i rekla: “Sunčice, nisam mislila da ću ovo ikad reći, ali prijavit ću se na Mostarski polumaraton. Ti si probudila nešto u meni.” U tom trenutku sam shvatila koliki utjecaj mogu imati na druge. Podrška trkačke ekipe mi znači puno – međusobno se guramo, motiviramo i rušimo osobne granice. U zajednici je sve ljepše, a nisam mogla poželjeti bolje ljude oko sebe.
Kako to sve uskladiti s majčinstvom te samim tim i ulogom svojevrsnog uzora?
Moja kćer Leona ima godinu i pol dana. Možda još ne razumije zašto mama rano ustaje i odlazi na trening, ali osjeti moju energiju kad se vratim. Sigurna sam da joj to znači puno – jer ima aktivnu mamu punu snage i kondicije da je prati kroz dan. Uzor sam ja njoj, ali i ona meni. Uči me radovati se malim stvarima i svakodnevno me podsjeća na blagoslove koje često zaboravimo primijetiti. Mamama koje misle kako nemaju vremena za sebe poručila bih da ponovno poslože prioritete. Ako mama nije dobro, ni dijete ni obitelj nisu dobro. Moj recept je: rano ustajanje, romantiziranje života i dosljednost. Jutro od 5 do 7 mi je čudesan svijet za rad na sebi dok ostali spavaju.
Na kraju našeg razgovora, ova svestrana mlada žena, supruga, majka, medicinarka, sportašica, vizažistica, kaže: “Život je samo jedan i brzo prođe. Zato od ovih nekoliko desetljeća napravi lijepu priču – usreći sebe i prenesi tu sreću na druge”.
