Golemi kanal prenosio bi vodu iz rijeke do umirućeg jezera, koje je u posljednjih 60 godina izgubilo 90% površine, a koštao bi 50 milijardi američkih dolara.
Nazvan Transaqua i zamišljen u Italiji 1980-ih, golemi kanal koštao bi 50 milijardi dolara te ima podršku osam zemalja i Kine. Unatoč tome, već desetljećima ideja je samo mrtvo slovo na papiru, blokirana protivljenjem Demokratske Republike Kongo i upozorenjima o utjecaju na okoliš.
Projekt “težak” 50 milijardi dolara
Divovski kanal sposoban prijeći srce Afrike i prenijeti vodu iz rijeke Kongo do jezera Čad vratio se u središte rasprave o budućnosti Sahela. Ideja, nazvana Transaqua, predviđa preusmjeravanje vode na udaljenost od 2.400 kilometara kako bi se obnovilo jezero koje je već izgubilo 90% svoje površine. Zamišljen u Italiji 1980-ih i oživljen 2010-ih uz kinesku podršku, projekt se procjenjuje na 50 milijardi dolara.
Problem koji kanal namjerava riješiti je dramatičan, a ima ime i adresu. Jezero Čad, na rubu Sahare, smanjilo se s 25.000 četvornih kilometara 1963. godine na svega 2.000 u posljednjim desetljećima, a 40 milijuna ljudi ovisi o njemu zbog ribolova, poljoprivrede i uzgoja životinja. S povlačenjem vode, čitave zajednice su se urušile, što je pomoglo otvoriti prostor za naoružane skupine u regiji.
Sporo umiranje jezera Čad
Smješteno na tromeđi Čada, Kameruna, Nigerije i Nigera, jezero je 1963. godine pokrivalo 25.000 četvornih kilometara, a u narednim desetljećima smanjilo se na svega 2.000, dok neka mjerenja ukazuju na čak 1.350 četvornih kilometara. Gubitak iznosi 90% površine, a uzrokovan je klimatskim promjenama, smanjenjem količine oborina i povećanom potrošnjom vode.
Ono što je ostalo, podijelilo se na dva dijela povezana pojasom vegetacije. Lokalnom stanovništvu povlačenje vode oduzelo je način života. Oko jezera Čad živi otprilike 40 milijuna ljudi, od kojih većina ovisi o ribolovu i poljoprivredi za vlastite potrebe, a rijeke Chari i Logone čine 95% vode koja dospijeva u jezero.
Kada su obale presušile, došlo je do prisilnih migracija i vakuuma koji su skupine poput Boko Harama i druge frakcije iskoristile kako bi se nametnule. Vodna kriza nije izravno izazvala pobunu, ali ju je potaknula u Sahelu, gdje je u listopadu 2025. godine gotovo 4 milijuna ljudi bilo raseljeno zbog sukoba, gladi i klimatskih promjena. Upravo taj kolaps golemi kanal namjerava preokrenuti.
Kanal koji bi povezao Kongo s Čadom
Odgovor koji inženjeri predlažu podjednako je ambiciozan koliko i kontroverzan. Divovski kanal počinjao bi od pritoka na desnoj obali rijeke Kongo, koja se često navodi kao druga najveća na svijetu po količini vode, odmah iza Amazone, s prosječnim protokom od 41.000 kubnih metara u sekundi.
Ideja je zapravo stara jer se punjenje Čada vodom iz Konga razmatralo još 1929. godine, ali je talijanska tvrtka Bonifica 1980-ih osmislila projekt pod nazivom Transaqua.
Projekt je dobio novi zamah 2010-ih, kada je kineska državna tvrtka PowerChina 2016. godine potpisala memorandum s Komisijom za bazen jezera Čad, a 2018. godine komisija je podržala Transaquu i potpisala sporazum s Italijom. Osam zemalja podržava inicijativu, a Nigerija, pod vodstvom bivšeg predsjednika Muhammadua Buharija, predvodi njezino oblikovanje.
Ekonomski koridor usred Afrike
Golemi kanal bio bi mnogo više od obične vodovodne cijevi. Prijedlog predstavlja ovaj projekt kao okosnicu razvoja koja bi se protezala preko cijelog kontinenta, s desecima tisuća četvornih kilometara navodnjavanih usjeva, proizvodnjom hidroenergije velikih razmjera i plovnim putem koji bi povezivao zemlje Središnje Afrike bez izlaza na more s Atlantikom.
Prema toj logici, svaka brana i svaki dio kanala istovremeno bi služili u više svrha. Rasprava se također odnosi na sigurnost, a ne samo na ekonomiju. Zagovornici tvrde da bi radna mjesta stvorena izgradnjom i povratkom vode pomogla u stabilizaciji bazena jezera Čad, čime bi se iskorijenili uvjeti koje naoružane skupine iskorištavaju.
Nije slučajno što entuzijasti uspoređuju ambicije Transaque s radovima poput Sueskog i Panamskog kanala. Međutim, vrijedi imati na umu da su sve ove brojke i dobiti tek projekcije projekta koji još nije sišao s crtaće ploče.
Zašto golemi kanal nije odmaknuo dalje od plana?
Unatoč političkoj podršci, Transaqua se suočava s preprekama koje traju desetljećima. Najosjetljivija točka je Demokratska Republika Kongo, koja se nikada nije složila s ovim planom. Na njezinu teritoriju, kao i na teritoriju Srednjoafričke Republike, odvijao bi se veliki dio radova, a ta zemlja tvrdi da je isključena iz donošenja odluka, dok istovremeno tri četvrtine njezina stanovništva nema pristup pitkoj vodi. U takvom scenariju, uzimanje vode iz sliva Konga za opskrbu sjevernog susjeda predstavlja vrlo trnovito pitanje.
Troškovima i geopolitici pridodaju se i ekološka upozorenja te jeftinije alternative. Dio francuske znanstvene zajednice tvrdi da bi preusmjeravanje čak i malog dijela Konga moglo uzrokovati nepovratnu štetu jednom od ekosustava s najvećom biološkom raznolikošću na planetu.
Suočeni s cijenom od 50 milijardi dolara, inženjeri su se vratili na početak i proučavali ekonomičnije verzije, poput korištenja pritoka Ubangi uz pumpanje ili hvatanja vode gravitacijom u rijeci Kotto, na visokoj točki u Srednjoafričkoj Republici, što bi koštalo tek djelić originalnog projekta.
Međutim, ideja još nije zaživjela jer čim voda prijeđe granice, inženjerstvo postaje problem suvereniteta i upravljanja. S jedne strane postoji stvarna kriza vode, gladi i sigurnosti koja pogađa milijune ljudi, te inženjersko rješenje koje obećava preuređenje karte cijele regije. S druge strane tu su troškovi od više milijardi dolara, susjed koji se osjeća zapostavljenim, ekološki rizici i desetljeća sastanaka bez stvarnih radova. Transaqua je, istovremeno, jedna od najsmjelijih ideja ikada zamišljenih za Afriku i jedna od najtežih za realizaciju.
